Prvi životopis sv. Franje _ 17. poglavlje
U ono su vrijeme braća od njega zatražila da ih uči moliti jer, dok su hodili u jednostavnosti srca, još nisu poznavali crkveni časoslov. On im je na to rekao: "Kad budete molili, recite: 'Oče naš' i 'Klanjamo ti se, Kriste, ovdje i u svim tvojim crkvama koje su po cijelome svijetu i blagoslivljamo te, jer si po svom svetom križu otkupio svijet'." - Ovo su braća, učenici pobožnoga učitelja, nastojala s najvećim marom izvršiti. Nisu se naime samo trsili izvršiti ono što im je blaženi otac Franjo rekao kao bratski savjet ili kao očinski nalog, nego su također nastojali što vjernije izvršiti i ono o čemu je on sam razmišljao i mozgao, ako bi to po nekom znaku razaznali. Sam je naime blaženi otac govorio da nije prava poslušnost samo ono što je kao zapovijed izrečeno, nego i ono o čemu se mislilo. Nije poslušnost ni samo ono što je zapovjeđeno, nego i ono što je poželjeno. Zato je rekao: "Brat podložnik mora bez oklijevanja - ne samo kad čuje glas brata poglavara, nego i onda kad na drugi način spozna njegovu volju - izvršiti ono što po nekom znaku razabere da poglavar hoće."Zato na kojem je god mjestu bila podignuta crkva i ako nisu bili blizu nje nego su je samo mogli vidjeti izdaleka, prema njoj bi se bacili ničice na zemlju i prignuvši tako oba čovjeka - unutrašnjega i vanjskoga - klanjali bi se Svemogućemu govoreći: "Klanjamo ti se, Kriste, ovdje i u svim tvojim crkvama" kao što ih je naučio sveti otac. Ima još nešto čemu se isto tako treba mnogo diviti: gdje god bi opazili križ ili neki znak križa, bilo na zemlji, bilo na zidu, drveću, na ogradama, uz putove, isto bi učinili.
Sveta prostodušnost ih je tako ispunjavala, neporočnost života ih je tako poučavala, čistoća srca ih je tako prožimala da uopće nisu znali što znači biti "dvostruke duše", jer kao što je u njima bila jedna vjera, tako je bio i jedan duh, jedna volja, jedna ljubav, neprestana povezanost srdaca, sloga, stjecanje kreposti, sklad "srdaca i pobožna djelovanja". - Kad su nekom svećeniku, koji je bio veoma ozloglašen i zbog velikih zlodjela zaslužio da ga svi preziru, češće išli na ispovijed, nisu se ni onda kod njega prestali ispovijedati, niti su to o njemu htjeli vjerovati, niti su mu uskraćivali dužno štovanje kad su od mnogih čuli za njegovu zloću. Kad je pak taj ili neki drugi svećenik jednoga dana nekomu od braće kazao: "Pazi, brate, da ne budeš licemjer!" taj je brat na svećeničku riječ odmah povjerovao da je licemjer. Zato bi danju i noću naricao, jer ga je obuzdala silna žalost. Kad su ga braća upitala što znači ta njegova velika tuga i neobična žalost, rekao je: "Neki mi je svećenik rekao takvu riječ i ona me je toliko ražalostila da jedva mogu o nečem drugom misliti." Braća su ga tješila i hrabrila da sebe smatra zaista takvim. A on im je na to rekao: "Što vi to, braćo govorite? Onaj koji je to rekao svećenik je, zar svećenik može lagati? A jer svećenik ne laže, treba, dakle, da vjerujemo da je istina ono što je on rekao." Tako je dugo ostao u prostodušnosti. Konačno se smirio na riječ blaženoga oca koji mu je objasnio svećenikove riječi i oštroumno opravdao njegovu nauku. - Jedva bi se koji od braće u svojoj duši toliko smutio, a da njegova vatrena riječ ne bi rastjerala oblake i povratila vedrinu.
0 Primjedbe