Cvjetići sv. Franje _ 26. poglavlje
Kad je jednom sveti Franjo išao krajem uz Borgo di San Sepolkro i prolazio nekim gradićem imenom Monte Kazale, priđe mu vrlo otmjen mladić, plemićkog roda, i reče mu: “Oče, htio bih vrlo rado biti jedan od vaše braće.”
Sveti Franjo mu odgovori: “Sinko, ti si mlad, nježan i plemićkog roda. Možda nećeš moći podnositi siromaštvo i našu strogost.”
Mladić odgovori: “Oče, zar niste vi ljudi kao i ja? Stoga, kako vi podnosite, tako ću i ja moći podnijeti po Božjoj milosti.”
Ovaj je odgovor zadivio svetog Franju. Zato ga blagoslovi, odmah primi u Red i dade mu ime brat Anđeo. Taj je mladić živio tako sveto, da ga je sveti Franjo ubrzo imenovao gvardijanom u samostanu Monte Kazale.
U to vrijeme bila su u tom kraju tri svima poznata razbojnika, koji su počinjali mnogo zla. Jednog dana dođoše k braći u spomenutom obitavalištu i zamole gvardijana, brata Anđela, da im dade jesti. Gvardijan im odgovori, oštro ih karajući: “Vi razbojnici i nemilosrdne ubojice, ne stidite se krasti samo plodove rada tuđih ruku, već želite, bezobraznici, drznici i preuzetnici, progutati i milostinju što je dana slugama Božjim. Vi niste vrijedni da vas zemlja nosi, jer nemate poštovanja ni prema ljudima ni prema Bogu koji vas je stvorio. Idite, dakle, za svojim poslom, a ovdje se više ne pokazujte.” Razbojnici, zbunjeni, odoše vrlo zlovoljni.
Upravo u taj čas vrati se sveti Franjo kući s torbom kruha i posudicom vina, što su on i njegovi sudrugovi naprosili. Kad mu je gvardijan ispripovjedio kako je otjerao razbojnike, sveti ga Franjo žestoko prekori, rekavši mu da se ponio okrutno, jer se grešnici lakše privode Bogu blagošću negoli oštrim prijekorom: “Stoga nam naš učitelj Isus Krist, čije smo Evanđelje obećali slijediti, veli da nije zdravima potreban liječnik nego bolesnima. On nije došao zvati pravedne nego grešnike, pa je zato i često jeo s njima. Budući da si se ti ogriješio o ljubav i Kristovo Evanđelje, zapovijedam ti pod svetu poslušnost da smjesta uzmeš ovu torbu kruha i ovu posudicu vina što sam isprosio, te žurno pođeš za njima brdom i dolinom dok ih ne nađeš. Podaj im u moje ime sav kruh i sve vino. Zatim klekni pred njih i priznaj ponizno grijeh svoje okrutnosti. Tada ih zamoli s moje strane da više ne čine zla djela, nego da se boje Boga i ne vrijeđaju ga. Ako oni to učine, obećaj im da ću se brinuti za njihove potrebe i da ću im trajno davati hranu. Kad im to rekneš, vrati se ponizno u ovaj samostan.”
Dok je poslušni gvardijan išao kako mu je sveti Franjo zapovjedio, svetac započne moliti, usrdno proseći Boga da razbojnicima umekša srca, da se obrate i čine pokoru. Kad ih gvardijan stigne, preda im kruh i vino te učini i rekne ono što mu je sveti Franjo naložio. Bog gane razbojnike. Blagujući milostinju svetog Franje, počeli su govoriti: “Jao nama bijednim nesretnicima! Kako nas očekuju teške paklene kazne, jer ne samo da idemo naokolo kradući, pljačkajući, bijući i ranjavajući ljude, nego smo ih čak i ubijali. A uza sva tolika nedjela i zločine koje smo učinili nemamo ni grižnje savjesti niti nas je strah Boga. Gle, a ovaj sveti brat dolazi k nama zbog ono nekoliko riječi koje nam je s pravom, zbog naše zloće, rekao te ponizno priznaje svoj grijeh. Osim toga, donio nam je kruha i vina i tako darežljivo obećanje svetog oca. Zaista su ova braća Božji sveci i zaslužuju raj, a mi smo sinovi vječne propasti i zaslužujemo paklene kazne, a naša propast biva svakoga dana sve veća. I mi ne znamo možemo li, zbog grijeha koje smo do sada činili, dobiti Božje milosrđe.”
Ove i slične riječi govorio je jedan od njih, a drugi reče: “Ti sigurno govoriš istinu, ali što da radimo?”
“Pođimo svetom Franji”, reče prvi, “i ako nam on dade nade da ćemo naći Božje milosrđe za svoje grijehe, učinit ćemo sve što nam zapovijeda, pa da tako izbavimo svoje duše od paklenih muka.”
Ovaj se prijedlog svidio ostalima, te odmah otidu k svetom Franji i reknu mu: “Oče, ne vjerujemo da ćemo moći zadobiti Božje milosrđe zbog mnogih svojih zločina. Ako li pak ti imaš išta nade da će nam Bog iskazati svoje milosrđe, spremni smo učiniti sve što nam rekneš i činit ćemo s tobom pokoru.”
Sveti Franjo ih ljubazno i dobrostivo zadrži te ih ohrabri mnogim primjerima obraćenja i uvjeri o beskrajnom Božjem milosrđu. Uz to im obeća da će za njih moliti da im Bog bude milostiv. “Pa kad bismo imali bezbroj grijeha, Božje je milosrđe još veće, kako kaže sveti Pavao: Blagoslovljeni Krist došao je na ovaj svijet da otkupi grešnike.”
Na ove riječi i pouku odrekli su se razbojnici svijeta i svojih zlodjela. Svu trojicu primi sveti Franjo u Red i tu su činili veliku pokoru. Dvojica su od njih živjela samo kratko vrijeme nakon svog obraćenja, a zatim se preseliše u nebo. Treći, koji ih je nadživio, razmišljao je o svojim grijesima i činio takvu pokoru da je kroz punih petnaest godina tri dana u tjednu postio o kruhu i vodi, uz ostale postove koje su održavala sva braća, uvijek je išao bos, nosio je samo jednu haljinu i nikada nije spavao nakon noćne Jutrenje.
U međuvremenu se preseli sveti Franjo iz svoga bijednog života. Taj treći brat kroz mnogo je godina ustrajao u svojoj pokori. I eto, jedne noći nakon Jutrenje, dođe mu tako žestoka napast da spava, te se nije mogao oduprijeti ni na koji način snu i bdjeti kako je običavao. Budući da nije mogao odoljeti snu, niti je mogao moliti, ode u postelju. Tek što je glavu spustio na jastuk, bio je zanesen i u duhu uzdignut na neko vrlo visoko brdo, oko kojega je bio dubok ponor. Na jednoj i na drugoj strani bile su oštre stijene i pećine, grebeni raznih veličina, što su stršili. Bilo je strašno pogledati u taj ponor. Anđeo, koji ga je doveo do pećine, gurne ga i baci u ponor. Kako je brat padao, udarao se o oštro stijenje i grebene. Kad se dokotrljao do dna ponora, činilo mu se da je sav razbijen i smrvljen. Dok je, tako isprebijan, ležao na zemlji, reče mu anđeo-vodič: “Ustani, jer moraš još dugo putovati.”
Brat mu odgovori: “Čini mi se da si nerazuman, okrutan i čovjek bez srca. Vidiš me tako smrvljena i razbijena od pada, a kažeš mi da ustanem.” Anđeo mu se približi, dotakne ga se te mu iscijeli sve udove, i brat potpuno ozdravi. Zatim mu anđeo pokaže jednu široku ravnicu punu šiljasta i oštra kamenja, trnja i drača, i reče mu da mora proći kroz ovu ravnicu bosonog dok ne dođe do kraja. Ondje će vidjeti užarenu peć, u koju mora unići. Kad je brat prošao cijelu ravnicu, uz velik napor i muku, reče mu: “Ulazi u peć!” Brat mu odgovori: “Jao, kako si ti okrutan vođa. Vidiš kako sam blizu smrti, jer sam pun bolova i rana od ovoga jadnog putovanja. A sada, namjesto odmora, veliš mi: Uniđi u ovu goruću peć.”
Obazrevši se, ugleda oko peći mnoge zle duhove s gvozdenim vilama u rukama, s kojima su ga, jer je oklijevao unići, odjednom ugurali unutra.
Kad se našao u ognjenoj peći, razgledao je sve oko sebe. Tu opazi čovjeka koji mu je bio na svijetu kum, a sada je bio sav u plamenu. Brat ga upita: “Nesretni kume, kako si dospio ovamo?” On odgovori: “Pođimo malo dalje pa ćeš naći moju ženu, svoju kumu. Ona će ti reći uzrok našega prokletstva.” Hodeći brat dalje, ugleda svoju kumu svu u vatri, zatvorenu u vagon za žito, puh ognja. Brat je upita: “O, nesretna i zla kumo, zašto si ti došla u tako groznu muku?” Ona odgovori: “Jer smo u vrijeme velike gladi, koju je sveti Franjo prorekao, moj muž i ja prodavali pšenicu i zob ovom krivom mjerom. Zbog toga gorim sapeta njome.”
Nakon tih riječi onaj anđeo koji je vodio brata izgura ga iz peći i reče mu: “Pripremi se na strašan put kojim trebaš proći.”
Brat se potuži: “O, okrutni vođo, zar nemaš sa mnom nimalo smilovanja? Vidiš da sam u ovoj peći gotovo izgorio, i sad još hoćeš da me povedeš na opasan i strašan put.”
Nato ga se anđeo dotakne, a brat postade sasvim zdrav i jak. Zatim ga povede k nekom mostu. Preko njega prelaziti, značilo je izložiti se velikoj opasnosti. Most je bio, naime, vrlo uzak, slab, sklizav i bez ograde. Ispod njega tekla je strahovito brza rijeka puna zmija, zmajeva i škorpiona, a odatle se dizao uvis i strašan smrad.
Anđeo mu reče: “Pođi preko mosta, jer ga svakako moraš prijeći.”
Brat upita: “Kako mogu prijeći preko njega, a da ne padnem u tu opasnu rijeku?”
Anđeo odgovori: “Hodaj za mnom i stavljaj svoju nogu ondje gdje vidiš da sam ja postavio svoju. Tako ćeš sigurno proći.” Brat je išao za anđelom kako ga je on poučio. Kad su tako došli do sredine, anđela nestade. Otišavši od njega, uziđe na vrlo visoko brdo, daleko na drugoj strani mosta.
Brat je dobro promatrao mjesto kamo je anđeo odletio i pazio je neće li se anđeo vratiti. Kako se anđeo nije vraćao, ostade brat bez čuvara. Tada pogleda u dubinu i ugleda one strašne životinje kako su izronile iz vode, kako dižu svoje glave i kako su zinule da ga, ako bi pao, odmah progutaju. Tada brata obuze takav strah da nije znao što bi učinio ili rekao, jer se nije mogao niti vratiti, a niti poći naprijed. Našavši se u takvoj nevolji i videći da nema drugog utočišta osim u samom Bogu, prigne se, obuhvati most tako čvrsto koliko je mu je to bilo moguće, te se svim srcem i sav u suzama preporuči Bogu da mu po svom svetom milosrđu pomogne.
Kad se pomolio, učinilo mu se kao da mu rastu krila. Zato je s velikim veseljem čekao da mu toliko narastu, da bi mogao njima poletjeti s mosta onamo kamo je odletio i anđeo. Poslije nekog vremena, od velike želje da što prije prijeđe preko mosta, poče letjeti. Ali, jer mu krila još nisu ojačala toliko koliko bi bilo potrebno, pade opet na most, a krila mu otpadoše. Zato iznova obuhvati most te kao i prije preporuči se Bogu. Pa kad se pomolio, opet mu se učini kao da mu rastu krila. Ali kao i prvi put, nije ni ovaj puta čekao dok mu potpuno narastu krila, nego je prije vremena poletio, pa opet pao na most, a krila mu otpadoše. Sada uvidje brat da je samo zbog prevelike žurbe, jer je htio poletjeti prerano, ponovno pao na most. Zato počne sam sebi govoriti: “Ako mi porastu krila i po treći puta, svakako ću tako dugo čekati dok ne budu tako velika da uzmognem letjeti a da ne padnem.”
Dok je bio u tim mislima, učini mu se da mu i treći put krila rastu. No, sad je čekao vrlo dugo, dok mu nisu krila dovoljno narasla. Učini mu se, dok je čekao na prva, druga i treća krila, da je prošlo dobrih stotinu i pedeset godina, pa i više. Konačno se digne treći put, poleti svom snagom, te dođe na mjesto kamo je bio poletio anđeo. On pokuca na vrata palače u kojoj je bio anđeo. Dođe vratar i upita ga: “Tko si ti da si smio doći ovamo?”
On odgovori: “Ja sam manji brat.”
Onda će mu vratar: “Malo pričekaj, sad ću pozvati svetog Franju da vidim je li te on pozna.”
Vratar ode po svetog Franju, a ovaj počne promatrati divne zidove te palače. Ti su mu se zidovi činili prozirni i tako providni, da je kroz njih mogao jasno vidjeti zborove svetaca i anđela kao i sve što se unutra događalo. I dok je on to sve čudeći se promatrao, dođoše sveti Franjo, brat Bernardo i brat Egidije, a za njima veliko mnoštvo svetaca i svetica koji su nasljedovali Franjin život. Činilo mu se kao da ih ima bez broja. Sveti Franjo reče vrataru: “Pusti ga da uniđe, jer je on jedan od moje braće.”
Čim je unišao, odmah oćuti takvu utjehu i slast, da je zaboravio sve nevolje što ih je prije imao, kao da ih nikad nije ni bilo. Tada ga sveti Franjo povede unutra i pokaže mu mnoge divne stvari te mu reče: “Moj sine, sad se moraš ponovno vratiti u svijet. Ondje ćeš biti sedam dana. Kroz to vrijeme pripremi se marljivo s velikom pobožnošću. Ja ću doći za sedam dana po tebe, te ćeš onda poći sa mnom u ovo mjesto blaženih.” Sveti Franjo bio je ogrnut divnim plaštem, urešenim najljepšim zvijezdama. Njegove su rane bile tako sjajne da su svojim zrakama rasvjetljavale cijelu palaču. Brat Bernardo imao je na glavi krunu od vrlo lijepih zvijezda. Brat Egidije bio je ukrašen divnim svjetlom. Među njima ugledao je još mnogu drugu svetu braću, koje na svijetu nikada nije vidio. Kad se od svetog Franje rastao, premda preko volje, vrati se na svijet. Kad se probudio i došao k sebi, braća su upravo zvonila na Prvi čas. Prema tome, bio je on u tom zanosu samo od Jutrenje do Prvog časa, iako se njemu činilo da je to trajalo mnogo godina. Brat ispripovjedi redom ovo svoje viđenje. Poslije toga sna počela ga je tresti groznica, koja je trajala sedam dana. Osmi dan, prema obećanju, dođe sveti Franjo po njega s velikim mnoštvom slavnih svetaca i odvede njegovu dušu u kraljevstvo blaženih, u kraljevstvo vječnoga života.
Na hvalu Kristu. Amen.
0 Primjedbe