Franjo kao novi tip prosjaka

U istinu, on je postao novi tip prosjaka, dajući drugi smisao paraboli, prosjaka koji ne prosi kruh, već kamen. Vjerojatno mu je, kako mu se uvijek iznova događalo kroz cijeli njegov neobičan život, sama neobičnost molbe omogućila nekakvu popularnost i svi su razni dokoni i bogati ljudi pristali uz dobrotvorni plan, kao što su se bili složili i s iznosom. Radio je svojim vlastitim rukama na ponovnom podizanju crkve dovozeći materijal poput tegleće životinje i učeći prave i najjednostavnije pouke o trudu i muci. Ima veliki broj priča o sv. Franji o ovome i o svakom drugom razdoblju njegova života, no zbog svrhe, koja je u pojednostavljenju, najbolje se ovdje zadržati na ovom određenom ponovnom ulaženju sveca u svijet kroz priprosta vrata rada rukama. 

Zaista čitav njegov život prožima nekakvo dvostruko značenje, dvostruki smisao, poput odraza njegove sjene koja pada na zid. Svo njegovo djelovanje ima karakter neke alegorije i dostatno je izgledno da bi neki znanstvenik, povjesničar bezosjećajnog duha, mogao jednoga dana pokušati dokazati da on sam nije bio ništa drugo do jedna alegorija. 

U ovome je smislu dosta točno da se on naporno borio na području dviju zadaća i daje ponovno gradio nešto drugo, a usto i crkvu sv. Damjana. On nije samo uviđao opću pouku da se njegova slava ne sastoji u tome da u bitci pobjeđuje ljude, nego u tome da podiže prave i stvaralačke spomenike mira. On je uistinu podizao nešto drugo, ili je to započinjao graditi, nešto što se dosta često pretvaralo u ruševine, ali se nikada nije našao u situaciji da se opet ne bi moglo iznova podizati; crkvu koju se uvijek iznova može sagraditi, premda se rastvorila i urušila do svog prvog kamena-temeljca, zahvaljujući čemu vrata pakla neće prevladati.

Gilbert Keith Chesterton