BRAT EGIDIJE I POUKA PONIZNOSTI

„Siromašne gospođe" u Sv. Damjanu mogle su biti bez Franjinih posjeta, ali ne i bez posjeta svećenika, ispovjednika i duhovnih vođa. Kroz rešetke priprostog kora žene su svakog jutra slušale sv. misu, i kroz prečke mističnih zatvorenica prolazio je kruh duša, hostija, koju svećeničke ruke na oltaru posvećuju.

Franjo se je skrbio da za božansku službu Sv. Damjana odredi najdostojnije svećenike i najsavršenije ispovjednike.

Kasnije, poslije Očeve smrti, postavljen je za duhovnog upravitelja „siromašnih gospođa" jedan Englez rijetke učenosti i odlične duhovne naobrazbe. Zvao se Aleksandar Haleški, koji je u svom bistrom zapadnjačkom pogledu odavao vedru mirnoću kontemplativne duše.

Govorio je sređeno i mirno, u nježnim slikama i bistrim izrazima, te su se u tom čistom zrcalu mogle ogledati osjetljive duše Klare i njezinih drugarica.

Kad je govorio u tamnoj crkvici Sv. Damjana, izgledalo je da iz zadimljenog svoda prosijeca nebesko plavetnilo, a ljiljani s oltara šire rajske miomirise.

U samostan žena pratio ga je brat Egidije, pravi seljak, koji u polju ču Franjin poziv, te je u skupu prvih franjevaca odavao priprosti zdrav razum seljaka. Toliko on bijaše neuk, koliko Aleksandar Haleški učen; tolik on priprost, koliko Aleksandar Haleški nježan. Izgledalo je da su njih dvojica izabrani za dokaz, kako evanđeoski ideal može uskladiti dva čovjeka najrazličitije naravi i različitog odgoja.

Samo u jednoj stvari bili su jednaki, ako čak talijanski seljak nije nadilazio učenog Engleza: u duševnom žaru, koji je u Aleksandru Haleškom prelazio u nježan i savršen govor; kod brata Egidija prelazio je u opore izraze i u pučke poslovice. 

Dok je Englez govorio, brat je Egidije stajao zakukuljen u jednom kutu crkve, skrštenih nogu i vrh koljena ošišane glave. Izgledalo je da spava, ali on je slušao i razmatrao. 

Slatka riječ Aleksandra Haleškoga posjedovala je duhovnu milinu, koja ga je veseljem napunila. Ali upravo zato on se bojao da ne bi žene iza rešetaka primale odviše utjehe.

A onda bi ga prekinuo:

- Učitelju, prestani govoriti, jer ja hoću da govorim!

Podizao se sa zemlje vrlo teško i nespretnim pokretima upao s kakvom svojom mudrom izrekom:

- Put koji vodi gore, ide dolje. 

Ili je svojim reskim seljačkim glasom govorio:

- Oh kad bismo mogli nositi na leđima teški žrvanj, koji bi našu glavu držao pognutu!

Drugi put je govorio:

- Kad se netko s tobom prepire, ako hoćeš pobijediti, gubiš! Zato put dobitka, put je gubitka.

I opet, sjećajući se svog starog seljačkog života:

- Ovaj je svijet takvo polje, da koji ima veće imanje, ima lošije.

Okrenuvši se prema ženama iza rešetaka vikao bi:

- Naše je tijelo šuma, u kojoj sotona siječe drva.

Aleksandar Haleški ponizno je prekidao svoj govor, da i on čuje seljakove riječi.

Kadgod mu je izgledalo da brat Egidije sa svojom neotesanom ali zdravom mudrošću malo premašuje, kao kad bi govorio:

- Između svih krjeposti, ja bih odabrao sv. čistoću.

Tada bi naučitelj nastupio razborito:

- Zar nije najveća krjepost ljubav?

Seljak lukavo gleda naučitelja i odbija:

- A što je čišće od ljubavi?

Aleksandar Haleški se je smiješio i prigibao glavu pred navalom Egidijevih izrijeka.

Najljepša pouka, koju je on ostavljao „siromašnim gospođama" Sv. Damjana, bila je pouka poniznosti, kad bi ušutio na zapovijed seljaka i odobravao njegove riječi pune jednostavnosti, ali nadahnute mudrošću, koja je i neuke činila učenima.

Cvjetići sv. Klare