Što se tiče četvrtog razmišljanja treba znati: pošto je istinska ljubav Kristova potpuno preobrazila svetog Franju u pravi lik raspetog Krista, i kad je svetac dovršio četrdesetdnevni post u čast svetom Mihaelu Arkanđelu na svetoj gori, a poslije same svetkovine svetog Mihaela, sišao je sa svete gore anđeoski i sveti čovjek otac Franjo. On je uzeo sa sobom brata Leona i pobožnog seljaka, na čijem je magarcu jahao, jer nije zbog rana na nogama mogao pješačiti.
Budući da su pastiri pripovijedali o čudesnom ognju na Alverni, koji su vidjeli i tumačili ga kao znak velikog čuda što ga je Bog učinio na svetom Franji, još se više proširio po tom kraju glas, i onako velik, o njegovoj svetosti. Kad su, dakle, ljudi onoga kraja saznali da sveti Franjo silazi s gore i prolazi onim krajem, svi iziđoše da ga vide. Muževi i žene, stari i mladi, s velikom su pobožnošću i čežnjom tražili da mu poljube ruke i dotaknu ih se.
I kako nije mogao a da ne udovolji željama njihove pobožnosti, pružao im je samo prste na poljubac, jer je dlanove imao zavijene. A da još bolje sakrije presvete rane, pokrivao je ruke rukavima. Uza sve to što je nastojao zatajiti i sakriti tajnu presvetih rana, kako bi izbjegao svaku prigodu svjetovne slave, ipak se svidjelo Bogu da, sebi na slavu, izvede mnoga čudesa snagom presvetih rana. To se napose dogodilo na putu od Alverne do Svete Marije Anđeoske, a kasnije su se dogodila vrlo mnoga čudesa u različitim krajevima svijeta, kako za vrijeme njegova života tako i poslije njegove slavne smrti, da bi se na taj način jasnim i očitim čudesima očitovala svijetu sakrivena i neizmjerna ljubav i milosrđe Kristovo prema Franji, kojemu je čudom u tijelo utisnuo svoje svete rane. Neka od ovih čudesa iznijet ćemo ovdje.
Kad se sveti Franjo približavao nekom zaseoku koji je bio na granici pokrajine Areco, izašla mu je u susret, uz velik plač, neka žena, držeći u naručju sinčića koji je imao osam godina, a već je od četvrte godine bolovao od vodene bolesti. Imao je tako naduven trbuh, da nije mogao vidjeti svoje noge kad je stajao uspravno. Ta žena položi pred Franju svoga sina i zamoli ga da se pomoli Bogu. Sveti se Franjo najprije pomoli, a kad je dovršio molitvu, položi svoje svete ruke djetetu na trbuh. U tom trenutku nestade svake naduvenosti, bi potpuno izliječen. Franjo ga zdrava preda njegovoj majci. Ona ga primi s velikim veseljem i povede kući te zahvali Bogu i svetom Franji, a ozdravljeno dijete pokazivala je vrlo rado svakome iz toga kraja, tko god bi došao njezinoj kući da ga vidi.
Istoga dana prolazio je sveti Franjo predgrađem San Sepolkra, a prije nego što se približio gradu, dođe mu u susret mnoštvo ljudi iz grada i zaselaka, a mnogi su mu došli u susret s maslinovim grančicama u rukama, vičući glasno: “Evo sveca, evo sveca!” Iz pobožnosti i želje da ga se dotaknu načiniše veliku gužvu i stisku oko njega. Ali on je išao posve uronjen u Bogu i u svoje razmatranje. I premda su ga ljudi doticali, zaustavljali i vukli, on nije ništa osjećao od ovoga što se oko njega zbivalo i govorilo, nego je samo išao dalje. Još više, nije niti znao da je prošao tim krajem.
Kad je prošao predgrađem toga grada i kad se mnoštvo razišlo svojim kućama, stigao je sveti Franjo do kuće gubavaca, koja je bila od predgrađa udaljena jednu milju. Došao je k sebi i, kao da se vratio s drugoga svijeta, zapitao je svoje pratioce: “Kad ćemo se približiti predgrađu?”
Zaista, njegova duša, stalno uzdignuta i uznesena u razmatranje nebeskih stvari, nije osjećala ništa od zemaljaskih stvari, kao ni promjenu mjesta, vremena i ljudi. A to se događalo počesto, kako su to potvrdili njegovi drugovi.
Te večeri stigne sveti Franjo u sklonište braće u Monte Kazale. Tu se nalazio jedan brat teško bolestan. Bio je tako strašno mučen bolešću, da je njegova bolest bila više slična napasti i mučenju zlog duha negoli prirodnoj bolesti. Katkada se bacao na zemlju, silno je drhtao, pjenio se, a pritom bi mu se grčili svi mišići tijela. Sad su se stezali, sad rastezali, sad su se savijali, ili bi mu se šija spajala s petom i bacao bi se uvis, a odmah zatim padao bi umoran nauznak. Kad je sveti Franjo sjedio za stolom i čuo od braće o tome tako jadno bolesnom i bespomoćnom bratu, vrlo mu se sažali te uzme zalogaj kruha što ga je jeo, načini od njega križ svojim svetim i izranjenim rukama, pa ga pošalje bolesnom bratu. Čim ga je brat pojeo, potpuno ozdravi i nikad više nije ništa osjetio od svoje bolesti.
Kad dođe jutro, sveti Franjo pošalje dva pobožna brata iz ovog zakloništa na Alvernu, a s njima i onog seljaka koji je došao s njima i išao iza magarca, hoteći se vratiti kući. Braća odu a s njima i onaj seljak. Kad su došli u okolicu Areca, vidjeli su ih već izdaleka neki ljudi toga kraja te su se jako obradovali, misleći da je to sveti Franjo, koji je tuda prošao prije dva dana. Oni su se, naime, nadali da će sveti Franjo položiti svoje svete ruke na ženu, koja je već tri dana bila u porođajnim bolovima, a nije mogla roditi i bila je na umoru, pa da će ozdraviti i da će ona roditi. Ali kad su se braća približila, a oni opazili da to nije sveti Franjo, jako su se rastužili. Ali ni ondje gdje svetac nije bio tjelesno, ipak nije ponestalo njegove moći, jer nije ponestalo ni vjere onih ljudi. Čudnovato - žena je umirala i lice joj je već imalo crte čovjeka koji umire. Stoga ljudi upitaše braću imaju li možda nešto čega su se dotakle ruke svetog Franje. Braća stadoše razmišljati i marljivo ispitivati, ali se ipak nije ništa našlo čega se sveti Franjo dotakao svojim rukama, osim ulara na magarcu na kojem je jašio. Ljudi uzmu ular s velikim poštovanjem i pobožnošću te ga položiše na tijelo trudne žene. Pri tome su pobožno zazivali ime svetoga Franje i njemu su porodilju preporučivali. I gle! Tek što su na ženu položili ular, odmah je bila oslobođena svake opasnosti i porodila je lako i radosno, i ostala živa.
Pošto je sveti Franjo proboravio u tom mjestu nekoliko dana, napusti ga i pođe u Čita di Kastelo. I eto mnogih građana koji dovedoše pred njega neku već davno opsjednutu ženu te ga ponizno zamoliše da bi je oslobodio, jer je ona zbunjivala čitavu okolicu sad bolnim jaukanjem, sad groznim krikovima, sad opet lajući poput pseta. Nato se sveti Franjo najprije pomoli, načini nad njom znak svetoga križa te zapovjedi zloduhu da odstupi od nje. Đavao smjesta iz žene iziđe, ostavivši je zdravu tijelom i dušom.
Kad se to čudo razglasilo među narodom, donese mu neka žena s velikom vjerom svoga teško bolesnog sinčića koji je bolovao od neke ljute rane te ga pobožno zamoli da ga se udostoji blagosloviti svojim rukama. Kad je sveti Franjo vidio njezinu veliku pobožnost, uzme dječaka, skine mu zavoj s rane i blagoslovi ga, načinivši tri puta znak svetog križa nad njegovom ranom. Zatim mu ranu svojom rukom ponovo previje i vrati ga njegovoj majci. A kako je bila večer, ona ga odmah položi u postelju da spava. Kad je ujutro došla da ga digne iz postelje, nađe ga bez zavoja. Tada pogleda ranu i ustanovi da je potpuno iscijeljena kao da je nikada nije ni bilo, osim što je na mjestu gdje se nalazila rana izraslo meso poput rumene ruže. No, to je bilo više svjedočanstvo čuda negoli trag rane, jer je ta ruža ostala kroz čitav njegov život. To ga je uvijek poticalo na štovanje svetoga Franje koji ga je iscijelio.
Na molbu pobožnih građana toga mjesta ostade sveti Franjo kod njih mjesec dana i kroz to vrijeme učinio je mnoga čudesa. Zatim napusti to mjesto i pođe u Mariju Anđeosku s bratom Leonom i s nekim drugim dobrim čovjekom, koji mu je posudio svoga magarčića, na kojem je sveti Franjo jahao. Premda su čitav dan putovali, nisu mogli zbog lošeg puta i velike studeni stići ni do kakva mjesta gdje bi mogli prenoćiti. Prisiljeni noću i lošim vremenom, sklonili su se u špilju u nekoj udubljenoj stijeni da pričekaju dok prestane padati susnježica.
Dobri čovjek koji je posudio svoga magarca nije mogao spavati, jer nije bio toplo odjeven, a vatru nisu mogli naložiti. Stoga je počeo u sebi plakati i tugovati. Tužeći se na hladnoću, počeo je mrmljati protiv svetog Franje što ga je doveo na takvo mjesto. No, kako je to sveti Franjo osjetio, sažali mu se te ga u žaru svog duha, pruživši ruku prema njemu, dotakne. Divne li promjene! Tek što ga je dotakao svojom rukom, koju je probola i užarila ruka božanskoga Serafa, potpuno nestade hladnoće, te obuze onog čovjeka takva toplina izvana i iznutra da je pomislio kao da se nalazi u blizini otvora užarene peći. Tada, duševno i tjelesno okrijepljen, zaspi. A kasnije je govorio da je te noći slađe spavao u toj stijeni i usred snijega sve do jutra, nego što je ikad spavao u vlastitoj postelji.
Čitav su slijedeći dan hodali i stigli Svetoj Mariji Anđeoskoj. Kad su joj bili nadomak, brat Leon pogleda gore prema samostanu Marije Anđeoske i ugleda predivan križ s likom Raspetoga kako lebdi pred svetim Franjom. Križ se pomicao prema svetom Franji: kad je Franjo išao, i križ se kretao, a kad je sveti Franjo zastao, i križ bi se zaustavio. Taj je križ bio tako sjajan da je ne samo lice svetog Franje bilo obasjano, već je bio obasjan i čitav put. Toga je svjetla tek onda nestalo, kad je sveti Franjo stupio u samostan Svete Marije Anđeoske.
Kad su stigli u samostan, braća su svetog Franju i brata Leona primila s najvećim veseljem i ljubavlju. Otada je sveti Franjo boravio najviše u tom samostanu Svete Marije Anđeoske. Glas se o njegovoj svetosti i o njegovim čudesima sve više širio u Redu i po svijetu, premda je u svojoj neizmjernoj skromnosti, koliko god je mogao, skrivao darove i milosti Božje, nazivajući se najvećim grešnikom. Tomu se jednom čudio i brat Leon te je ludo pomislio u sebi: “Evo, ovaj sebe javno naziva prevelikim grešnikom. Postao je velikan Reda i toliko ga je Bog počastio. No, on se ipak nikada u skrovitosti ne ispovijeda zbog putenoga grijeha. Je li on ipak djevičanski čovjek?” Otada je on svakako htio saznati pravu istinu o tome. Kako se nije usudio ništa o tome kazati svetom Franji, utekao se Bogu, moleći ga usrdno da ga zaista uputi u ono što je želio saznati. Zbog mnogih molitava i zasluga svetog Franje bio je uslišan i mogao se o tom osvjedočiti kad je imao ovo viđenje: vidio je svetog Franju kako stoji na vrlo visokom i istaknutom mjestu kamo se nije nitko mogao popeti a niti doći do njega. Time mu je bilo dano do znanja da je tako visoko i nedostižno mjesto označavalo uzvišenost djevičanske čistoće svetog Franje, što ju je posjedovalo ono tijelo koje je trebalo biti urešeno presvetim Kristovim ranama.
Cvjetići sv. Franje Asiškoga - Četvrto razmišljanje
.jpg)
0 Primjedbe