Prema jednoj priči koja, ako možda i nije točna, nije ništa manje značajna, samo ime sv. Franje nije toliko bilo ime koliko ime od milja. Bilo je nečega sličnog, bliskog, njegovom poznatom i jednostavno onome što je njemu svojstveno, u mišljenju da su mu vrlo moguće nadjenuli nadimak, onako kako bi se običnog učenika u školi moglo označiti kao Frenchy, tj. kao onoga koji je po francuskom ukusu. Prema ovoj verziji, njegovo ime uopće nije bilo Franjo, nego Ivan, a njegovi su ga drugovi zvali Francesco ili Mali Francuz zbog njegove ljubavi prema francuskoj trubadurskoj poeziji. Vjerojatnija je priča da mu je majka pri rođenju dala ime Ivan dok otac nije bio prisutan, a koji se uskoro vratio iz posjete Francuskoj, gdje ga je uspjeh u trgovini ispunio tolikim zanosom prema francuskom ukusu i društvenim običajima da je svom sinu dao novo ime koje je značilo Frank ili Francuz. U oba slučaja ime u sebi nosi određeno značenje jer Franju od početka povezuje s onim za što je on sam držao daje romantično vilinsko carstvo trubaduri.
Očevo ime je bilo Pietro Bemardone, bio je dobrostojeći, uvaženi građanin, član ceha trgovaca tekstilom u gradu Asizu. Teško je predstaviti društveni položaj spomenutog čovjeka bez nekog poznavanja društvenog položaja toga ceha i dapače spomenutog grada. To se nije točno podudarale ni s čim što se u suvremenom životu podrazumijeva kad se govori o trgovcu, poslovnom čovjeku, obrtniku ili o nečemu što postoji u uvjetima kapitalizma. Bernardone je možda upošljavao ljude, ali on nije bio poslodavac, gazda. To jest, nije pripadao skupini koja zapošljava kao onoj koja je drukčija, različita od one koju se zapošljava. Osoba za koju jasno doznajemo da ju je zaposlio jest njegov sin Franjo, koji je, čovjek je u napasti pomisliti, gotovo bio zadnja osoba koju bi neki poslovan čovjek zaposlio, ako bi imao priliku zaposliti nekoga drugoga. Bio je dobrostojeći, jer je seljak mogao postati imućan radom svoje vlastite obitelji, a on je očito očekivao da njegova obitelj radi na gotovo jednako skroman i pošten način kako radi i obitelj jednog seljaka. Bio je istaknuti građanin, ali je pripadao društvenom poretku koji je postojao da bi ga odvratio od toga da postane odviše moćan, a da bi ga se i dalje moglo smatrati građaninom. To je sve takve ljude zadržavalo na njihovoj pravoj običnoj razini i nikakvo blagostanje nije istodobno podrazumijevalo i bijeg od slabo plaćenog posla prema kojemu bi se pomoćni radnik u današnje vrijeme mogao činiti kao gospodar, fini gospodin ili nešto drugo, a ne sin trgovca. Ovo je pravilo koje se čak potvrđuje i u iznimci. Franjo je bio jedan od onih ljudi kojega u svakom slučaju svi vole, a njegovo bezazleno razmetanje kao trubadura i predvodnika u francuskom načinu ponašanja prikazivalo ga je kao nekakvog romantičnog kolovođu među mladim ljudima u gradu. Novac je trošio i u rasipnosti i u dobrohotnosti, na način koji je urođen čovjeku koji nikada, cijelog svog života, nije imao razumijevanja za novac. Ovo je njegovu majku ponukalo djelomično i na radovanje i na ljutnju i ona je izjavila, kao što bi žena svakog trgovca mogla bilo gdje izjaviti: »On je više poput princa, nego što je naš sin«. No, jedan od najranijih letimičnih dojmova što ga o njemu imamo pokazuje ga kako nenapadno prodaje bale tkanine u jednoj daščari na trgu, za što je njegova majka možda, ili možda ne, držala da je to jedan od načina života prinčeva. Ovaj prvi letimični dojam o mladiću na trguje simboličan na više nego jedan način. Dogodio se slučajan događaj koji je možda najkraći sažeti pregled što bi ga se moglo ponuditi o određenim neobičnim stvarima koje su bile dio njegova karaktera, dugo prije nego što ga je preobrazila transcendentalna, nadnaravna vjera. Dok je prodavao baršun i fini vez nekom pouzdanom gradskom trgovcu, pojavio se jedan prosjak koji je preklinjao za milostinju; očito na ponešto netaktičan način. Bilo je to prosto i jednostavno društvo, a nije bilo zakona po kojemu bi se kažnjavalo gladnog čovjeka i zbog toga što izražava svoju potrebu za hranom, takvih kakvi su bili ustanovljeni u vremenu koje je bilo više čovjekoljubivo, a nepostojanje bilo kakve organizirane policije omogućavalo je takvim osobama da dosađuju bogatima bez neke velike opasnosti. No, bio je, vjerujem, u mnogim mjestima lokalni običaj da ceh zabrani, onima koji su izvan njega, ometanje poštene trgovine i moguće je da je nešto takvog prosjaka više nego prirodno dovelo do toga da izazove nezadovoljstvo. Franjo je cijelog svog života imao veliku sklonost i ljubavi za ljude koji su beznadno bili dovedeni u nepriliku. Čini se da je u ovoj prilici imao posla s dvostrukom razmjenom mišljenja s jednim prilično podvojenim umom; zasigurno s rasijanošću, moguće i s razdraženošću.
Možda je on bio tim više tjeskoban, zbog gotovo pretjerano savjesnog načina ponašanja koje mu se dogodilo sasvim prirodno. Svi se slažu da je uglađenost i pristojnost od početka iz njega strujala poput neke od javnih fontana na tom sunčanom talijanskom trgu. U nekim svojim pjesmama on je možda mogao, kao svoj motto, umetnuti kiticu iz pjesme g. Belloca:
Susretljivost je mnogo manje
Od hrabrosti srca ili svetosti
Ipak, na mojem mi se putu čini
Da je milost Božja u susretljivosti.
Gilbert Keith Chesterton
Osigurajte poklone, sad je prilika!
0 Primjedbe