Deus est Deus Pauperum

Franjevački se red nije fosilizirao ili prestao djelovati poput nečega čiju su pravu svrhu osujećivali despotstvo biskupijskih činovnika, unutrašnja zavjera ili izdaja. Upravo je njegova središnja i pravovjerna glavnina kasnije svijetu donijela plodove. Ona je među svojim sinovima imala i Bonaventuru, velikog mistika, i Bernardina, popularnog propovjednika, koji su Italiju ispunili pravim blaženim bufonerijama Božjega putujućeg glumca i pjevača (Jongleur de Dieu). Njemu je pripadao i Raymond Lully sa svojom neobičnom naobrazbom i sa svojim opširnim i smjelim planovima za obraćenje svijeta; čovjek snažno samosvojstven, osebujan, točno kao što je i sv. Franjo bio silno osebujan. Pripadao mu je i Roger Bacon, prvi prirodoslovac čiji su pokusi sa svjetlom i vodom imali svu sjajnu privlačnu jednostavnost koja se pripisuje počecima fizikalne, prirodne, povijesti i kojega su čak i najprimjenjeniji znanstvenici slavili kao oca znanosti. Nije samo istina da su ovo bili veliki ljudi koji su ostvarili velika djela za svijet, nego je također istina da su oni bili određena vrsta ljudi koji su čuvali i održavali duh i okus određenog tipa čovjeka, a u njima možemo prepoznati okus i oštar okus smjelosti i jednostavnosti i spoznati ih kao sinove sv. Franje.

Jer samo bi se tako širokom, bogatom i odlučnom hrabrošću trebali okrenuti sv. Franji, u duhu zahvale za ono što je učinio. On je iznad svega bio veliki darivatelj i on je uglavnom vodio računa, brinuo se o najboljem načinu davanja koje se označuje kao molitva ili žrtva zahvalnica. Ako je jedan drugi veliki čovjek napisao gramatiku, tj. temeljna načela o prihvaćanju, o popuštanju, o priznavanju, za njega se može s pravom reći da je napisao temeljna načela o prihvaćanju i naklonosti, gramatiku zahvalnosti. On je do samih dubina shvatio teoriju zahvalnosti, a njene dubine su ponor bez dna. On je znao da veličanje Boga stoji na svom najsnažnijem temelju kad se ni o što ne oslanja. On je znao da najbolje možemo odrediti golemo čudo same činjenice egzistencije ako shvatimo da osim po nekoj neobičnoj milosti mi čak ne bi ni postojali.

A nešto se od te velike istine u manjoj formi ponavlja u našim vlastitim odnosima prema toliko moćnom tvorcu povijesti. On je također i darivatelj stvari o kojima mi zbog nas samih ne bismo čak niti mogli razmišljati; on je također odviše velik zbog svega drugoga, a i zbog same zahvalnosti. Od njega je poteklo jedno čitavo buđenje i poticanje svijeta i zora u kojoj će se na sve posebnosti egzistencije i određene raznolikosti moći gledati na nov način. Silni muževi genija, koji je stvorio kršćansku civilizaciju koju poznajemo, u povijesti se doimlju gotovo kao njegovi sluge i oponašatelji. Prije no što se pojavio Dante, on je Italiji dao poeziju; prije no  što je vladao sv. Ljudevit, on se pojavio kao tribun, zaštitnik siromašnih; prije no što je Giotto ostvario svoje slike, on je odredio i utjecao na krajobraze. Taj veliki slikar, koji je započeo i začeo svo ljudsko nadahnuće europskog slikarstva, i sam se uticao sv. Franji da bi postigao nadahnuće. Kaže se daje, kada je sv. Franjo na svoj jednostavan način postavio jedan kazališni komad o Božiću, o Rođenju Kristovu u Betlehemu, s kraljevima i anđelima u ukočenim i veselim srednjovjekovnim haljinama i s pozlaćenim krilima umjesto aureola, bilo izvedeno čudo puno franjevačke slave. Dijete Isus je bilo lutka od drva, bambino, i rečeno je da ju je on zagrlio i da je u njegovim rukama oživjela. On nesumnjivo nije razmišljao o beznačajnim stvarima, ali barem možemo reći da je jedna stvar u njegovim rukama oživjela, a to je ono što se označava kao drama.

Izuzevši njegovu snažnu osebujnu ljubav za pjesmu, on sam možda nije ostvario ovaj duh ni u jednoj od ovih umjetnosti. On je bio duh koji se utjelovio. Bio je duhovna bitnost i zbilja, esenca i supstanca koje su obilazile svijetom prije no što je itko ove stvari vidio u jasnim oblicima i redovima koji su iz toga proistekli: jedan putujući plamen, žar koji kao daje iz ni od kuda, na koji su ljudi stvarnije i određenije mogli zapaliti i baklje i voštane svijeće. On je bio duša sredovjekovne civilizacije čak prije no što je ona našla svoj sadržaj. Jedna druga i sasvim drukčija struja duhovnog nadahnuća uvelike potječe od njega, sva ona preobrazujuća, reformirajuća energija srednjovjekovnih i današnjih vremena koja ide od pripjeva Deus est Deus Pauperum. Njegova teško shvatljiva gorljivost prema ljudskim bićima bila je u mnoštvu pravednih srednjovjekovnih zakona protiv ponosa, okrutnosti i oholosti imućnih. Ona je danas u pozadini, i to znatno, onoga što se neodređeno označava kao kršćanski socijalist, a moglo bi se točnije označiti kao katolički demokrat. Niti na umjetničkoj, niti na društvenoj i socijalnoj strani nitko neće prisvajati pravo tvrditi da do ovih stvari ne bi bilo došlo bez njega. Ipak, baš je istina kazati da ih ne možemo zamisliti bez njega. Jer on je živio, mijenjao i promijenio svijet. 

G.K. Chesterton