Jednoga je dana neki provincijalni ministar došao k blaženome Franji koji je tada boravio u spomenutome mjestu da bi s njime svetkovao Božić. Braća su na sam Božić, da bi počastila toga ministra, pokrila stol lijepim, bijelim stolnjakom što su ga dobila, a postavila su i staklene čaše. Blaženi je Franjo sišao iz ćelije da blaguje.
Kad je ugledao stol koji bijaše tako otmjeno prostrt, neopazice je izišao van te je od nekoga siromaha, koji je toga dana došao onamo, uzeo šešir i štap što ga je taj imao u rukama. Tihim je glasom pozvao jednoga od drugova te je izišao pred vrata samotišta, a da to braća te kuće nisu opazila.
Braća su, međutim, pristupila k stolu napose zato što je tako bilo uobičajeno. Ako sveti Otac nije koji puta odmah stigao u vrijeme blagovanja, htio je da braća uniđu i blaguju. Njegov je drug zaključao vrata i unutra ostao pokraj njih. Blaženi je Franjo pokucao na vrata, a drug mu ih je odmah otvorio. Unišao je sa šeširom na plećima i sa štapom u ruci kao hodočasnik. Kad je došao pred vrata blagovaonice, povišenim je glasom kao siromah rekao braći: “Iz ljubavi prema Gospodinu Bogu udijelite ovom siromašnom i bolesnom hodočasniku milostinju!”
Onaj provincijalni ministar i ostala braća odmah ga prepoznaše. Ministar mu je nato rekao: “Slični smo ti po siromaštvu, a jer nas ima mnogo, potrebna nam je milostinja koju jedemo. No, iz ljubavi prema onome Gospodinu koga si zazvao, uđi u kuću pa ćemo ti dati od milostinje koju nam je udijelio Gospodin.”
Kad je unišao i zaustavio se pred bratskim stolom, ministar mu je pružio zdjelicu iz koje je jeo, a isto tako mu je dao i kruha. Franjo je uzeo i sjeo na zemlju pokraj ognjišta nasuprot braći koja su na povišem sjedjela pokraj stola. Uzdahnuo je i rekao braći: “Kad sam ugledao lijepo i otmjeno pripravljen stol, pomislio sam da to nije stol siromašnih redovnika koji danomice od vrata do vrata prose milostinju. Nama, naime, većma dolikuje da u svemu slijedimo primjer poniznosti i siromaštva nego drugim redovnicima, jer smo na to pozvani i to smo pred Bogom i pred ljudima zavjetovali. Zato mi se sada čini da sjedim kao manji brat.”
Braća su time bila postiđena, kad su spoznala da blaženi Franjo govori istinu. Neki su između njih počeli silno plakati, promatrajući ga kako sjedi na zemlji i što je htio da ih tako obzirno i nježno opomene.
Ponovno je naglasio kako braća moraju imati tako siromašne i skromne stolove da bi to svjetovnjacima bilo na pobudu. Ako bi braća k stolu pozvala kakva siromaha, sjedio je pokraj njih. Ne bi dopustili da siromah sjedne na zemlju, a braća na klupu.
Kad je jednom zgodom gospodin papa Grgur, dok je još bio biskup ostijski, došao u boravište braće kod Svete Marije u Porcijunkuli, unišavši u kuću, otišao je pogledati njihovu spavaonicu koja se nalazila u istoj zgradi. S njima dođoše i mnogi vitezovi, monasi i drugi kler. Kad je vidio da braća leže na zemlji, a ispod sebe nisu imala ništa drugo osim nešto malo slame, nisu imali ni jastuka nego samo trošne i izlizane pokrivače, pred svima je počeo gorko plakati rekavši: “Evo, ovdje braća spavaju, a mi se bijednici u svemu služimo tolikim suvišnim stvarima. Što će biti od nas?” Zato su se i on sam i svi ostali nad tim mnogo duhovno sazidali. Nije ondje vidio nikakva stola, jer su braća jela na zemlji.
Iako su braća cijeloga Reda to mjesto dugo vremena većma pohađala negoli ijedno drugo boravište braće, jer su ondje svi koji su stupali u Red oblačili redovničko odijelo, ipak su braća toga boravišta jela na zemlji, bez obzira na to da li ih je bilo malo ili mnogo. I dok je sveti Otac bio živ, po njegovu su primjeru i njemu za volju braća onoga mjesta jela sjedeći na zemlji.
Kad je blaženi Franjo vidio kako je ono samotište braće kod Greccia skromno i siromašno i jer su mu se ljudi onoga grada, iako siromašni i priprosti, većma sviđali od drugih ljudi te pokrajine, zato se onamo često svraćao i ondje rado boravio, a napose je onamo volio ići zato što se ondje nalazila jedna siromašna ćelija koja bijaše vrlo osamljena pa je u njoj boravio.
Snagom je njegova primjera i propovijedanja, kao i zbog dobra primjera njegove braće, došlo do toga da su mnogi od tih ljudi po Božjoj volji i milosti stupili u Red. Mnoge su djevojke prigrlile sveto djevičanstvo; ostajale su u svojim kućama i bile redovnički obučene. Iako je svaka pojedina ostajala u svojoj kući, svaka je skromno živjela zajedničkim životom i svoje tijelo trapila postom i molitvom, te se njihov život braći i svjetovnim ljudima činio kao da ga ne provode među svjetovnjacima i među svojim rođacima, nego među svetim i bogoljubnim osobama koje su već dugo vremena služile Gospodinu, iako još bijahu mlade i priproste. Zato je blaženi Franjo često među braćom o muškarcima i ženama onoga mjesta radosno izjavljivao: “Ni iz jednog velikoga grada nije se toliko ljudi obratilo kao što ih se obratilo u Grecciu koji je inače tako maleno mjesto.”
Često se dešavalo, kad su braća u svom boravištu pjevala pohvale Gospodinu, kao što su to u ono doba u mnogim mjestima običavala činiti, da su stanovnici toga mjesta, djeca i odrasli, izlazili van te bi na putu ispred gradine visokim glasom odgovarali: “Hvaljen bio Gospodin Bog!” Tako su i djeca, koja još nisu umjela pravo govoriti, kad bi spazila braću, hvalila Gospodina onako kako u mogla.
Stanovnici Greccia su u onim vremenima trpjeli veliku nevolju, a podnosili su je više godina. Veliki su, naime, vukovi razdirali i ljude, a tuča bi im svake godine opustošila polja i vinograde. Zato je blaženi Franjo, kad im je jednom zgodom propovijedao, rekao: “Na hvalu i slavu Božju vam najavljujem: Ako se svaki pojedini od vas ostavi grijeha i ako se iz dna srca obratite Gospodinu s odlukom da ćete u tome ustrajati, pouzdajem se u Gospodina Isusa Krista da će on po svome milosrđu odsada od vas otkloniti to pokaranje što vam ga nanose vukovi i tuča, a morali ste to podnositi toliko vremena. Gospodin će učiniti da porastete i da se umnožite i u duhovnom i u vremenitom pogledu. Isto tako vas upozoravam, što ne dao Bog, da će se, povratite li se svojoj bljuvotini, to pokaranje i nevolja na vas vratiti, a s njima će vas zajedno stići i mnoge druge još veće nevolje.”
Po Božjoj milosti i po zaslugama svetoga Oca dogodilo se da su od onoga časa i vremena spomenute nevolje prestale. Štoviše, a to je veliko čudo, kad bi pala tuča i opustošila polja njihovih susjeda, njihovih se njiva ne bi ni dotakla. I otada su se počeli množiti i obilovati i u duhovnom i u vremenitom pogledu. To je potrajalo nekih petnaest ili dvadeset godina.
Zbog velika blagostanja nakon toga su se uzoholili. Međusobno su se počeli mrziti i mačevima su jedni druge smrtonosno ranjavali; potajno su jedni drugima ubijali stoku, a noću su pljačkali i krali. Činili su još i mnoga druga zla. Kad je Gospodin vidio da su im djela bila zla i da više nisu držali ono što im je navijestio njegov Sluga, na njih se rasrdio i od njih odvratio ruku svoga milosrđa; na njih se ponovno vratilo ono zlo što su ga uzrokovali vukovi i tuča, kao što je pretkazao sveti Otac. A nadođoše još i mnoge druge nevolje, teže od onih prvih. Cijela im je gradina spaljena. Izgubili su sve što su imali i samo oni umaknuše. Zato su se braća kao i ostali koji su čuli riječi svetoga Oca, kad im je pretkazao sreću i nesreću, divili njegovoj svetosti, gledajući kako se sve doslovce ispunilo.
.jpg)
0 Primjedbe