RUŽE _ CVJETIĆI SVETE KLARE

Klara je željela da češće vidi Franju. Imala ga je pitati za tolike stvari. Mogla je biti bez tjelesne hrane, ali ne bez duhovne, koja joj je dolazila od učiteljeve riječi.

Franjo se, naprotiv, držao daleko od Sv. Damjana. Svojoj braći je govorio: „Čuvajte se slatkog otrova prijateljstva sa ženama!"

Klara nije bila otrov i nije mogla biti za napast Franji, čovjeku pokorniku. Ali Franjo je htio dati primjer drugima, te se prvi udaljivao od Sv. Damjana, izbjegavajući da govori sa „siromašnim gospođama".

Klaru je to boljelo. Njezine jadikovke dojavljivali su Franji.

- Ne vjerujte, - odgovarao je Franjo - da ih ja ne ljubim savršenom milinom. Samo hoću da vam dadem primjer, i morate me nasljedovati.

Ljubio je sve one „siromašne gospođe", koje su slijedile njegove pouke. A više nego ostale ljubio je Klaru. Molio je za nju, da se uzdrži vjerna Kristu i siromaštvu.

Klara je bila njegovo remek-djelo; ona je bila n a j b l i s t a v i j a zvijezda njegova neba. I kao zvijezdama, trebalo joj se diviti izdaleka.

Ali Klari je bilo potrebno, osobito u početku, da je netko vodi. Bojala se na putu siromaštva sama sebe voditi. Zato je čeznula za učiteljevim posjetom.

Franjo ju je pohađao od vremena do vremena. Pojavio bi se u Sv. Damjanu za kratko. Kucao bi na vrata i pozdravljao govoreći: „Mir i dobro!"

Pogledao bi unaokolo. Vidio bi da je samostan „utvrđena kula savršenog siromaštva". Ništa nepotrebno niti ništetno. Ništa gizdavo niti suvišno.

A ništa niti turobno niti žalosno. Veselo i čisto siromaštvo. Privlačiva vedrina.

Sve bijaše sjajno, gdje bijaše Klara; sve bijaše dražesno, gdje bijaše Milost Božja.

Jednog zimskog dana Franjo je htio otići kao što je i došao, a da se malo ni ne okrijepi, osim onim što mu je nadošlo od savršenog siromaštva i veselja onih mladih zatvorenica.

Tako se uputi k vratima. Vani je vjetar zviždukao, mlateći maslinovim granama. Susnježica je vijala pred crkvom. Franjo se bosonog uputi.

Klara ga je slijedila koji korak iza njega. Htjela ga je zadržati. Barem je htjela da joj obeća skori novi posjet.

Franjo navuče kukuljicu preko čela: 

- Sestro Klaro, dobro je da se zbog pogleda svijeta odijelimo. Ostavljam te tvojim brigama.

Klara se na sjaju snijega, koji je prekrivao zemlju, osjeti izgubljenom.

- Što ću činiti bez tebe? Ti me vodi i prosvjetljuj.

Franjo podigne oči k mrkožutom nebu.

- Gospodin će te voditi.

- I ne ćemo se više vidjeti?

Franjo pogleda oko sebe. Izmjeri vrijeme, zapazivši grm trnja pokriven snijegom.

- Opet ćemo se vidjeti kad procvatu ruže.

Bijaše početak zime, a ruže ne će procvasti do kasnog proljeća. Franjo je između sebe i Klare postavio čitavu dob.

- Nek bude tvoja volja, ujedno s onom Gospodinovom - odvrati Klara, sagibajući glavu.

Franjo se htjede odalečiti, ali ga zaustavi neočekivano crvenilo. Na grmu nenadano i čudnovato procvjeta kita ruža.

Klara se pod svojom dvostrukom koprenom smiješila, i kad Franjo iščeznu prema Spelu u snježnoj vijavici, opet siđe prema Sv. Damjanu s rukoveti ruža, koju položi pred noge Raspetoga.

Piero Bargellini, CVJETIĆI SVETE KLARE