Kako je sveti Franjo išao na grob svetog Jakoba u Španjolsku

Cvjetići sv. Franje _ 4. poglavlje

Kako je sveti Franjo išao na grob svetog Jakoba u Španjolsku
i ostavio brata Bernarda da se brine o nekom bolesniku;
kako je anđeo zaprijetio bratu Iliji koji ga nije poslušao

U početku, kada je Red bio tek osnovan i kad je bilo malo braće te nisu imali stalna boravišta, pođe sveti Franjo iz pobožnosti na grob svetog Jakoba u Španjolsku. Sa sobom je uzeo nekoliko braće, mođu kojima bijaše i brat Bernardo. Nakon dužega zajedničkog pješačenja dođu u neki grad te putem naiđu na siromašna i bolesna čovjeka koji im se sažali te sveti Franjo reče bratu Bernardu: “Sinko moj, želim da ovdje ostaneš i da služiš ovom nemoćniku.” Brat Bernardo ponizno primi ovaj nalog klečeći i prignuvši se i osta na onom mjestu, a sveti Franjo s ostalim drugovima pođe na grob svetog Jakoba.

Kad su stigli onamo i proveli cijelu noć u molitvi na grobu svetog Jakoba, Bog objavi svetom Franji da treba osnivati mnoga boravišta, jer se njegov Red ima proširiti i narasti do velike množine. Radi toga poče sveti Franjo osnivati samostane po mnogim mjestima. Kako se sveti Franjo vraćao istim putem kojim je i došao ka grobu, susretne ponovno brata Bernarda s onim bolesnikom kod kojega je brat Bernardo ostao. Taj je, međutim, potpuno ozdravio. Sveti Franjo dopusti bratu Bernardu da slijedeće godine pođe na grob svetog Jakoba, a sam se vrati u Spoletsku dolinu.
Ondje se zaustavi na nekom osamljenom mjestu s bratom Maseom, bratom Ilijom i drugima. Svi su se ovi trudili da ne dodijavaju svetom Franji ili da ga ne rastresaju za vrijeme molitve, jer su ga veoma cijenili i poštivali, a i znali su da mu Bog u molitvi očituje velike stvari.

Dogodilo se jednoga dana dok je sveti Franjo u šumi bio zadubljen u molitvi da je došao neki lijepi mladić u putničkom odijelu do vrata boravišta te kucao bučno i jako tako dugo da su se braća gotovo uplašila. Brat Maseo pođe do vrata, otvori ih i rekne mladiću: “Odakle dolaziš, sinko, i čemu ovaj način kucanja? Čini mi se da nitko do sada nije tako žestoko kucao.”

Mladić upita: “Pa kako se mora ovdje kucati?”
“Pokucaj tri puta”, odgovori brat Maseo, “jedno za drugim, a između toga neka bude stanke. Tada čekaj tako dugo koliko je dosta da izmoliš Očenaš za brata koji će doći k tebi. Ne dođi li u međuvremenu, pokucaj ponovo.”
“Meni se veoma žuri”, odgovori mladić, “i ja sam zato tako bučno kucao, jer moram poći na daleki put, a došao sam ovamo da razgovaram s bratom Franjom. Ali on je u šumi na molitvi te ga ne htjedoh smetati. Stoga pođi bratu Iliji i kaži mu da bih ga htio nešto pitati, jer sam čuo da je on veoma pametan čovjek.”

Tada brat Maseo ode k bratu Iliji i rekne mu da pođe mladiću koji ga želi nešto pitati. Brat Ilija, rasrdivši se, ne htjede poći. Brat Maseo nije znao što da učini, kako da odgovori mladiću. Kaže li: “Brat Ilija ne može doći”, lagao bi; ako bi pak rekao: “Ilija se razljutio i odbio da dođe”, bojao se da se mladić ne sablazni.

Kako je brat Maseo dugo oklijevao da se vrati, pokuca mladić po drugi puta jednako onako kao i prvi put, na što brat Maseo odmah dođe i kaže mladiću: “Ti se nisi držao mojih uputa s obzirom na kucanje.”
Mladić odgovori: “Ako brat Ilija ne želi doći k meni, idi tada i reci svetom Franji da sam došao razgovarati s njim, ali, jer ne želim da napusti molitvu, kaži mu neka mi pošalje brata Iliju.”

Brat Maseo ode svetom Franji koji se molio u šumi s uzdignutim licem prema nebu te ga obavijesti o zahtjevu mladića i o odgovoru brata Ilije.
A ovaj mladić bijaše anđeo Božji u ljudskoj prilici.
Sveti Franjo, ne maknuvši se s mjesta i ne spustivši lica, reče bratu Maseu: “Pođi bratu Iliji i kaži mu da u ime svete poslušnosti mora odmah poći k mladiću.” Kad je brat Ilija čuo Franjinu zapovijed, veoma se razljuti i otresito pođe do vrata. Otvori ih s velikom bukom i upita mladića: “Što hoćeš?”
“Brate, pripazi na srdžbu”, reče mu mladić, “jer mi se čini da si jako srdit. Srdžba je, naime, zapreka spasu i spoznaji istine.”

Brat Ilija reče ponovo mladiću: “Kaži što želiš?”
“Pitam te”, odgovori mladić, “je li onima koji opslužuju sveto Evanđelje slobodno jesti štogod se stavi pred njih, kako je to Krist rekao svojim učenicima? I još te pitam je li dopušteno ikojeg čovjeka opterećivati bilo kakvim pravilom koje se protivi evanđeoskoj slobodi?”
Brat Ilija odgovori drsko: “Ja to dobro znam, ali tebi ne želim kazati, a ti se brini za svoje stvari.”
Mladić odvrati: “Ja bih znao bolje odgovoriti na to pitanje nego ti.”

Tada brat Ilija s velikim gnjevom i uzrujanošću zalupi vratima i ode. Kasnije počne sam razmišljati o postavljenim pitanjima i obuzme ga sumnja koju nije mogao riješiti. Kad je brat Ilija postao vikar Reda, zapovjedio je da nijedan brat ne smije jesti mesa, a to se protivilo svetom Evanđelju i Pravilu svetog Franje. Prema tome, gornje se pitanje odnosilo upravo na njega, a on nije umio riješiti ovu poteškoću. Sada se Ilija sjetio mladićeve skromnosti i jednostavnosti i, jer je rekao da može na postavljeno pitanje bolje odgovoriti negoli on, pođe ponovo na vrata i otvori ih da zatraži odgovor od mladića. No, mladića više ne bi, jer oholi i naduti brat Ilija nije bio dostojan da ponovo razgovara s anđelom.
Sveti se Franjo, komu je Gospodin Bog sve očitovao, vrati iz dubrave, pokara brata Iliju vrlo strogo i reče mu povišenim glasom: “Zlo si učinio, oholi Ilija, jer si otjerao od nas svetog anđela koji je došao k nama da nas pouči. Kažem ti da se jako bojim za tebe da ne umreš izvan ovoga Reda zbog svoje oholosti.” Tako se i dogodilo, kako je sveti Franjo prorekao. Brat Ilija umro je izvan Reda.

Istoga dana, istoga časa, kada je anđeo otišao od brata Ilije, ukazao se u istom obliku bratu Bernardu koji se vraćao s groba svetog Jakoba, a bio je na obali neke velike rijeke. Pozdravi ga njegovim jezikom govoreći: “Bog ti dao mir, dobri brate!” Brat Bernardo se zadivio ljepoti toga mladića te lijepom i uljudnom pozdravu na svom materinskom jeziku. Brat Bernardo ga upita: “Odakle dolaziš, moj dobri mladiću?”
Anđeo odgovori: “Dolazim iz onoga mjesta gdje se nalazi sveti Franjo. Htjedoh govoriti s njim, ali ne mogoh, jer se nalazio u šumi u molitvi i razmišljao je o božanskim stvarima, stoga ga nisam htio smetati. U onom mjestu bili su s bratom Franjom također brat Maseo, brat Ilija i brat Egidije. Brat me Maseo pouči kako se kuca na samostanska vrata po običaju braće, ali brat Ilija mi ne htjede odgovoriti na pitanja koja sam mu postavio. On kasnije požali svoj postupak, želio me je ponovo vidjeti, ali me više nije našao.” Pošto je anđeo ovo ispripovjedio, upita brata Bernarda: “Zašto ne pođeš na drugu stranu rijeke?”
Brat Bernardo mu odgovori: “Bojim se da je voda preduboka.”
“Pođimo zajedno”, reče anđeo, “ne boj se.” Tada ga anđeo uze za ruke i u tren oka ga prenese na drugu obalu rijeke.
Sada je bilo bratu Bernardu jasno da je to Božji anđeo. S velikim strahopoštovanjem i veseljem glasno klikne: “Budi blagoslovljen, Božji anđele! Kaži mi kako se zoveš?”
Anđeo odgovori: “Zašto me pitaš kako se zovem? Moje je ime divno i veliko!”

Rekavši to anđeo, nestade, a brat Bernardo ostade utješen i nastavi svoje putovanje u velikom veselju. Brat Bernardo dobro zapamti dan i čas kada mu se ukazao anđeo. Kad je došao na ono mjesto gdje je boravio sveti Franjo sa svojom braćom, ispripovijedao im je u tančine svoj slučaj. Tada ustanoviše sa sigurnošću da je to bio isti anđeo koji se ukazao njima i njemu, i to istog dana i istog časa, i zahvališe Bogu. Amen.