Prvi životopis sv. Franje _ 2. poglavlje
Dok je taj čovjek još mladenačkim žarom izgarao u grijesima
i dok ga je povodljiva mladenačka dob snažno nagonila na ostvarivanje
mladenačkih prava i nije se dala utažiti i dok je bio potican
otrovom »stare zmije«, najednom se nad njim pojavila Božja osveta
ili, radije, pomazanje. Najprije se dao na sređivanje svoga neispravnoga
mišljenja. Tjerao je dušu u tjeskobu, a tijelu je nanosio neugodnosti
prema onoj prorokovoj: »Evo ću joj put trnjem zagraditi i
zidom ću je opkoliti« (Hoš 2,8). I tako dugo bijaše pritisnut bolešću
da bi se izliječio od ljudske tvrdoglavosti koja se jedva čim drugim
može popraviti osim kaznama. Tada je počeo drukčije misliti. Kad
mu je već bilo malo lakše i kad je, upirući se o štap, počeo amo-
-tamo po kući hodati da bi opet ozdravio, jednoga je dana izišao
van i počeo radoznalo promatrati okolicu. Međutim ljepota polja,
privlačnost vinograda i što god je na pogled lijepo, nikako ga nisu
mogli razveseliti. Zato se čudio svojoj nenadanoj promjeni, a ljubitelje
svega toga smatrao je luđacima.
Tako je od toga dana počeo samoga sebe podcjenjivati i prezirati
sve ono čemu se prije divio i što je prije volio. Ali to ipak nije
bilo potpuno i ozbiljno jer još ne bijaše slobodan od okova taštine i
još nije s vrata zbacio jaram opaka robovanja. Najteže je ostaviti se
navika jer kad se jednom u duši uvriježe, ne mogu se lako iskorijeniti.
Duh se, dugo vremena od njih odvojen, vraća na ono staro te
ponavljanje mana prelazi u narav. Zato je Franjo pokušavao izbjeći
dohvatu ruke Božje i doskora je zaboravio na očinsko karanje. Dok
mu se smiješila sreća, mislio je na svjetovne stvari i zaboravio na
nakane Božje. Ponovno se predavao želji za svjetovnom slavom i
čeznuo za ispraznošću velikih pothvata. Neki se naime asiški plemić
počeo jako naoružavati i, ponesen vjetrom isprazne slave, da bi
se domogao novaca i časti, odluči poći u Apuliju. Kad je to dočuo
Franjo, u tom se s njim sporazumio jer je bio lakouman i veoma
smion. Premda mu ne bijaše ravan po plemenitosti roda, ipak ga
je nadvisivao velikodušnošću. Gledajući na imutak bio je od njega
siromašniji, ali je s obzirom na darežljivost bio rastrošniji.
Jedne noći izgarajući od želje da pođe na taj put sav se predao
razmišljanju kako ga ostvariti. Onaj koji ga je udario šibom
pravednosti u noćnom ga je viđenju pohodio slatkoćom milosti. A
Budući da je bio željan slave, privukao ga je sebi i uzdigao do najvišeg
vrhunca slave. Prividjelo mu se naime da mu je cijela kuća
puna vojničkog oružja: sedala, kopalja, štitova i drugih potrepština.
Mnogo se tomu obradovao i u sebi se, šuteći, u čudu pitao što je to.
Nije naime u svojoj kući običavao viđati takve stvari, nego je samo
navikao gledati bale sukna za prodaju. Kad se silno začudio zbog
neočekivana događaja, rečeno mu je da će sve ovo oružje pripasti
njemu i njegovim vojnicima. Kad se tog jutra probudio, ustao je
radostan. Smatrao je da mu viđenje pretkazuje veliku sreću i sretno
putovanje u Apuliju. Nije znao što da rekne, i povjereni mu zadatak
nije odmah razumio. Ipak je u tom pogledu bio sposoban rasuditi
da njegovo tumačenje viđenja nije ispravno. Premda je viđenje imalo
dosta sličnosti s događajima, ipak se njegovo srce nije obradovalo
takvim stvarima kao inače. Trebalo je da samoga sebe prisili i izvrši
što je zamislio da željeno putovanje ostvari. I zaista se najprije zgodno
spominje oružje i na vrlo prikladan način daje se oružje vojniku
koji će se boriti s jakim, naoružanim neprijateljem, da bi poput drugog
Davida u ime Gospodina Boga nad vojskama oprao Izrael od
stare sramote što mu je zadadoše neprijatelji.
0 Primjedbe