1. poglavlje
Blaženi se Franjo raspituje o Siromaštini
Poput radoznalih istraživača počeo je obilaziti ulice i trgove
grada, i pomnjivo je tražio onu koju ljubi duša njegova (usp. Pj 3,2).
Ispitivao je one koji su stajali naokolo, zanimao se kod onih koji
su pridolazili. Ovako je govorio: »Jeste li vidjeli onu koju ljubi duša
moja?« (usp. Pj 3,3). Ta im riječ bijaše nerazumljiva (usp. Lk 18,34)
kao da je tuđinska. Jer ga ne razumješe, rekoše mu: »Ne znamo,
čovječe, što kažeš. Govori nam našim jezikom (usp. 2 Kr 18,26) pa
ćemo ti odgovoriti«.
Adamova djeca onoga vremena ne imađahu ni riječi ni osjećaja
(usp. 2 Kr 4,31) da o siromaštini međusobno raspravljaju ili da o
njoj govore. Jako su je mrzili kao što čine i danas. Zato onome koji
se za nju raspitivao nisu mogli reći ništa miroljubivo (usp. Post 37,4).
Zato mu kao nepoznatom odgovoriše i izjaviše da ne znaju ništa o
onome za što se on zanimao.
»Poći ću« – reče blaženi Franjo – »k odličnicima te ću govoriti
s njima. Oni poznaju put Gospodinov i misao svog Boga (usp. Jer 5,5),
jer su oni drugi možda siromašni i ludi te put Gospodnji i misao svoga
Boga ne poznaju« (usp. Jer 5,4).
Kad je to učinio, ovi mu odgovoriše grublje, govoreći: »Kakav
je to novi nauk kojim nam puniš uši (usp. Dj 17,19–20)? Siromaština
koju tražiš neka uvijek bude tvoja, i tvojih sinova, i tvojih potomaka
nakon tebe (usp. Post 13,15). Nama više odgovara to da
uživamo naslade, da obilujemo bogatstvom, jer je kratka vijeka i
tužan život naš i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj (usp. Mudr 2,1).
Ta ništa nismo spoznali što bi bilo bolje nego veseliti se, jesti i piti, dok
smo živi« (usp. Prop 3,12.13; Iz 22,13; 1 Kor 15,32).
Kad je blaženi Franjo to čuo, snebio se u svom srcu i, zahvaljujući
Bogu, rekao: »Blagoslovljen da si, Gospodine Bože (Lk 1,68),
koji si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio si malenima! Dobro,
Oče! Jer je tebi tako milo (usp. Mt 11,25–26). Gospodine, Oče i vladaru
života moga, ne prepusti me njihovoj ćudi, ne dopusti da zbog njih
potonem (usp. Sir 23,1) u onu zloću, nego mi po svojoj milosti daj
naći ono što tražim, jer ja sam tvoj sluga i sin sluškinje tvoje« (usp. Ps
116,16).
Kad je blaženi Franjo tako izišao iz grada, brzim je korakom
stigao na neko polje gdje je, gledajući izdaleka, opazio dvojicu staraca
kako sjede pritisnuti teškom tugom (usp. Tuž 1,13). Jedan od
njih govoraše ovako: »Na koga da pogled svoj svratim? Na siromaha
i čovjeka duha ponizna koji od moje riječi dršće« (usp. Iz 66,2). A
drugi reče ovako: »Ništa nismo donijeli na ovaj svijet tako da ništa ne
možemo iz njega ni iznijeti. A kad imamo hranu i odijelo, zadovoljimo
se time« (usp. 1 Tim 6,7–8).
0 Primjedbe