Ponizuje se pred biskupom Ternija

Asiški zbornik (Peruđinska legenda) _ 10. poglavlje

Kad je jednom zgodom propovijedao u gradu Terniju, na trgu pred biskupskim dvorom, biskup je toga grada, čovjek uman i duhovan, bio nazočan. Kad je Franjo dovršio propovijed, biskup je ustao te je među ostalim rekao narodu: “Gospodin je svoju Crkvu od početka, otkako ju je utemeljio i sagradio, uvijek prosvjetljivao po svetim ljudima koji su je pridizali svojom riječju i životom. Sada ju je, međutim, u ovo posljednje vrijeme prosvijetlio ovim siromašnim i neukim čovjekom – pritom je svemu narodu prstom pokazao blaženoga Franju – zato morate Gospodina ljubiti i štovati i morate se čuvati grijeha, jer nešto takvo nije učinio nijednome narodu.”

Kad je Franjo nakon propovijedi sišao s mjesta na kojem je propovijedao, gospodin biskup i blaženi Franjo uniđoše u biskupsku crkvu. Tada se blaženi Franjo pred biskupom naklonio i bacio na koljena rekavši: “Uistinu vam kažem, gospodine biskupe, do sada mi nijedan čovjek nije iskazao toliku čast na ovome svijetu kao što ste mi je danas iskazali vi, jer ljudi govore: 'To je svet čovjek!' Iskazuju slavu i pridaju svetost stvorenju a ne Stvoritelju. Vi ste kao razborit čovjek odvojili ono dragocjeno od bezvrijednoga.”

Kad su blaženome Franji iskazivali počasti i govorili da je svet čovjek, on bi na to odgovarao ovim riječima: “Još nisam siguran, a da ne bih još mogao imati sinove i kćeri.” I dodao bi: “Kad bi Gospodin bilo kojega časa htio oduzeti svoje blago što ga je posudio meni, što bi mi drugo preostalo nego samo duša i tijelo, a to imaju i nevjernici. Štoviše, moram biti uvjeren: da je Gospodin kojem razbojniku ili nevjerniku udijelio tolika dobra kolika je udijelio meni, oni bi bili Gospodinu vjerniji.” I nadodao je: “Kao što se slikom Gospodina i blažene Djevice Marije naslikanom na drvetu časti Bog i blažena Djevica, i u pamet se doziva Bog i blažena Djevica, a to drvo ili slika sebi ipak ništa ne pripisuje, jer, kao što su drvo ili slika, tako je i sluga Božji neke vrsti slika, naime, stvorenje Božje kojom se časti Bog zbog dobročinstava; a sluga Božji samome sebi ne smije ništa pripisati, kao što drvo ili slika ne pripisuju sebi. On mora jedinome Bogu iskazivati čast i slavu, a sebi mora pripisivati sram i bijedu, dok je živ, jer se tijelo uvijek, dok je živo, suprotstavlja Božjim dobročinstvima.”