Spisi o čudesima sv. Franje Asiškoga _ 8. poglavlje
U Rimu je neki građanin imenom Rodulf imao dosta visoku kulu i u njoj uobičajena stražara. Jedne noći je stražar gore u kuli duboko zaspao. Dok je ležao na složenim drvima koja su se nalazila na samom prsobranu zida, pošto se razvezalo uže ili je odozdo puklo, s drvima se munjevitom brzinom strmoglavio i pao na krov dvora, a s krova na zemlju. Od velike se lomljave probudila cijela obitelj. Vojnici su pomislili da se radi o neprijateljskom prepadu pa su zato ustali i izišli naoružani. Isukavši mač jedan je zavitlao njime povrh čovjeka koji je ležao. Htio je njime udariti zaspaloga, ne prepoznavši u njemu stražara. Vojnikova se žena bojala da to nije možda njezin brat s kojim je njezin muž bio u smrtnom neprijateljstvu. Zadržala ga je da ga ne bi ranio; bacila se na čovjeka koji je ležao na zemlji i ljubazno ga je zaštitila. Čudesna li sna! Zaspali se čovjek nije probudio ni od opetovana pada ni od bučne vike. Kad ga je napokon zabrinuta ruka prodrmala, probudio se i kao da je lišen ugodna počinka, rekao je svom gospodaru: "Koji je razlog da me sada smetate u spavanju? Nikada nisam tako ugodno ležao, jer sam naime vrlo slatko spavao u naručju blaženoga Franje." A kad su mu drugi objasnili sve o njegovu padu i kad se on, koji je ležao na visini, vidio dolje na zemlji, čudio se kako se to moglo dogoditi, a da nije opazio. Odmah je pred svima obećao da će činiti pokoru. Kad mu je gospodar dao dopuštenje, pošao je na hodočašće, gospodarica je poslala braći, koja su boravila u njezinoj tvrđi izvan Rima, lijepo misno odijelo iz poštovanja i na čast svecu. Sv. pismo govori o velikoj zaslužnosti gostoprimstva, što potvrđuju primjeri. Spomenuti je gospodin one noći pružio gostoprimstvo dvojici male braće iz poštovanja prema svetom Franji. I oni su s ostalima sudjelovali u nesretnu slučaj ovoga namještenika.
U gradiću Pofi, u Kampaniji, neki se svećenik imenom Toma s nekolicinom ljudi dao na popravljanje mlina koji bijaše svojina njegove crkve. Ispod mlina je bio dubok vodeni vrtlog a povišenim žlijebom je protjecala obilna voda. Kad je svećenik neoprezno hodao samim rubom žlijeba, najednom je u nj pao. Čim je brzim padom dospio na drveni zatvarač mlina točak se pokrenuo. Ležao je drvom pritisnut i nije se nikako mogao kretati. Jer je pao nauznak, preko njega je tekla vodena struja. Tako mu je bijednom povrijeđen i sluh i vid. Preostalo mu je da samo srcem usrdno zazove svetoga Franju. Dugo je tako ležao. Kad su stigli pomagači koji su već izgubili svaku nadu, reče mlinar: "Snažno krenimo mlinski točak da se okreće u protivnom smjeru da tako iz sebe izbaci truplo." Tako velikim naporom okrenuše mlinski točak u protivnom smjeru. I izbačena ga vidješe kako se u vodi praćaka. Dok je vodena struja tako još poluživa svećenika valjala, pojavi se neki mali brat, odjeven u bijelu tuniku i opasan pasom. Velikom ga nježnošću uhvati za ruku, izvuče iz rijeke i reče: "Ja sam Franjo, koga si zazvao!" A on se, ovako spasen, silno zaprepastio i počeo je tamo-amo trčati govoreći: "Brate, brate!" A zatim će onima koji su naokolo stajali: "Gdje je on? Kojim je putem otišao?" Oni se ljudi dršćući baciše na zemlju te su tako veličali Boga i njegova sveca.
Neki su dječaci u pokrajini Capitanata iz mjesta Celano pošli skupljati biljke. Na onom se polju nalazio stari bunar. Njegov je gornji rub bio zasjenjen zelenim biljem. Voda je u njemu bila duboka četiri koraka (oko 6 m!). Dječaci se razišli na sve strane. Jedan je neoprezan pao u bunar. Dokje trpio zemaljski brodolom, vapio je za nebeskom pomoći. Kad je padao, viknuo je: "Sveti Franjo, pomozi mi!" Ostali su se tamo-amo okretali. Kad onoga dječaka nisu nigdje vidjeli, vikom, obilaženjem i sa suzama su ga tražili. Kad napokon dođoše do bunara, bilje koje se tada pokazalo na površini vode, poslužilo im je kao trag te su tako zaključili da je dječak upao unutra. Plačući pohitješe u mjesto, sakupe mnoštvo ljudi, i, po sudu sviju, povratiše se bez nade. Jedan se pomoću konopa spustio u bunar. I gle, opazi dječaka kako sjedi na površini vode. Nije pretrpio upravo nikakve povrede. A kad je dječak iz bunara bio izvučen, rekao je svima koji su se sakupili: "Kad sam nenadano pao, zazvao sam pomoć svetoga Franje. Odmah, dok sam još padao, našao se on uza me. Pružio mi je ruku i lako me prihvatio. Ni na čas me nije pustio dok me nije zajedno s vama izvukao iz bunara."
Odustalo se od liječenja neke djevojke iz Ancone koju je pritisla smrtonosna bolest i već se štošta pripremalo za njezinu smrt i sahranu. Kad se već nalazila u posljednjim časovima, pokaza se uz nju blaženi Franjo i reče joj: "Pouzdaj se, kćeri, jer si meni za volju posve oslobođena od bolesti. Sve do večeri nemoj nikome ništa reći o zdravlju koje ti vraćam." Kad se spustila večer, najednom se djevojka podigla na krevetu, a svi nazočni su se zaprepastili i razbjegli. Držali su da je u mrtvo tijelo unišao đavao i kad je izišla duša, da je došao opaki nasljednik. Majka joj se odvažila prići bliže i usmjeriti brojna zaklinjanja protiv đavla, za koga je mislila da ju je opsio. Pokušala je djevojku ponovno položiti u krevet. A njoj će na to kći: "Nemoj, majko, molim te, misliti da je tu đavao, jer me je u tri sata blaženi Franjo ozdravio od svake bolesti i naredio mi da toga nikome sve do sada ne kažem." Franjino ime postade razlogom zanosna veselja onima kojima đavao bijaše razlogom bijega. Istoga su časa djevojku nukali da pojede nešto kokošjega mesa. No, ona je to odbila, jer je bila korizma. Odbila je da jede rekavši: "Nemojte se bojati! Zar ne vidite svetoga Franju obučena u bjelinu? Evo, brani mi jesti meso, jer je korizma. Naredio je da se ova samrtna haljina dade ženi, koja čami u zatvoru. Gledajte sada, gledajte i promatrajte kako odlazi!"
U Nettunu su zajedno u kući živjele tri žene. Jedna je od njih bila odana maloj braći i vrlo štovala sv. Franju. Kuću je zahvatio strašan vihor te se srušila. Ruševine su dvije od tih žena pritisle, usmrtile i sahranile. Pošto je zazvan, odmah se tu našao sv. Franjo koji nije dopustio da njegova štovateljica bude imalo ozlijeđena. Zid, uz koji se žena priljubila, koliko je ona bila visoka, ostao je neoštećen. Na nj je odozgor pala greda i na njem se tako zaustavila da je zadržavala sav teret ruševine. Kad su se ljudi sletjeli, čuvši lomljavu ruševine, nad onim dvjema su proplakali, a za onu živu, koja je bila odana maloj braći, zahvaljivali su.
U Cornetu, gradiću koji nije bio nepoznat, nego vrlo znamenit, u viterpskoj biskupiji, kad se u boravištu braće lijevalo zvono prilične težine, sakupili se mnogi prijatelji braće da u takvu poslu pomognu. Kad je lijevanje bilo dovršeno, s velikim se klicanjem počeše gostiti. I gle, neki osmogodišnji dječačić imenom Bartol, čiji su se otac i stric s velikom ljubavlju zalagali pri lijevanju, donese gostima neki dar. Najednom navali strahovit orkan i sruši kuću. Kućna vrata, koja su bila velika i teška, vihor baci na njega. Držali su, kad ga je silan teret pritisnuo, da ga je svojom težinom zgnječio. Tako je ležao pritisnut vratima da ga izvana nisu uopće vidjeli. Na lijevanje zvona se nastavilo zapomaganje ožalošćenih gostiju. Svi su se razletjeli od stola, a stric je s ostalima, zazivajući sv. Franju, otrčao prema vratima. Ocu se ukočiše udovi te se nije mogao ni maknuti od bola. Zavjetom i molitvom preporučivao je sina svetom Franji. Kobni teret je dignut s dječaka koga su smatrali mrtvim. On se pokazo radostan kao da je probuđen iza sna, a na sebi nije nosio nikakav znak povrede. Nakon pometnje je uslijedila radost, a nakon prekinute gozbe nasta vrlo veliko klicanje. Sam mi je posvjedočio da u njemu nije ostao nikakav osjećaj života dok je ležao pod teretom. Zato, kad mu bijaše četrnaest godina postade malim bratom. Kasnije bijaše obrazovan i rječit propovjednik u Redu.
Dječačić iz istoga mjesta progutao je srebrnu kopču koju mu je otac dao u ruku. Ona mu je tako zatvorila grlo da ni na jedan način nije mogao disati. Smatrajući se ubicom svoga sina, otac je vrlo gorko plakao i poput luđaka se valjao po zemlji. Majka si je raščupala kosu i sva se izgrebala oplakujući bolni slučaj. Svi su prijatelji suosjećali u tolikoj boli, što je mladac nenadanom smrću tako ugrabljen. Otac je zazvao zasluge svetoga Franje, zavjetovao mu se dabi mu oslobodio sina. I gle, najednom je dječak iz usta izbacio kopču i sa svima je blagoslivljao ime svetoga Franje.
Jednog je dana neki čovjek imenom Nikola iz mjesta Ceprano upao u ruke okrutnih nepijatelja. Dok su oni divljim bijesom ranama dodavali rane, nisu nad bijednikom prestali bješnjeti tako dugo dok im se nije činilo da je već izdahnuo ili da će sadno izdahnuti. Spomenuti Nikola, kad je zadobio prve ubode, najjačim glasom je zazvao: "Pomozi mi, sveti Franjo! Priteci mi u pomoć, sveti Franjo!" Više njih je čulo taj glas izdaleka, ali im nije bilo moguće pružiti pomoć. Kad je donesen kući, valjao se u vlastitoj krvi. Vikao je da neće umrijeti i da ne osjeća boli, jer mu je sveti Franjo pritekao u pomoć i od Gospodina mu izmolio da može činiti pokoru. Kad je tako opran od krvi, brzo je protiv svake ljudske nade spasen.
Ljudi iz Lentine17 odlomiše od stijene vrlo velik kamen koji je imao poslužiti kao podnožje oltara neke crkve blaženoga Franje, koja je doskora imala biti posvećena. A kad je oko četrdeset ljudi nastojalo kamen natovariti na kola, nakon opetovanih pokušaja kamen je pao na jednoga čovjeka i i prekrio ga poput groba. Desetorica od ljudi koji ostadoše živi žalosnim glasom zazivahu svetoga Franju neka ne dopusti da čovjek u njegovoj službi ovako beznadno umre. Čovjek je poluživ ležao kao pokopan, a živi duh, koji je bio u njemu, svetom Franji je vapio za pomoć. Napokon oni ljudi novom srčanošću s tolikom lakoćom ukloniše kamen i svi su bili uvjereni da je bila nazočna i ruka svetoga Franje. Čovjek je ostao neozlijeđen i sasvim je oživio; činilo se kao da je već mrtav. Zadobio je i vid očiju, koji mu prije bijaše zamagljen da bi tako svi shvatili koliko u beznadnim slučajevima vrijede Franjina djela.
Nešto slično se, vrijedno spomena, desilo u San Severinu u Markiji. Kad su iz Carigrada dopremali vrlo velik kamen za izvor svetoga Franje koji se imao izgraditi u Asizu i dok je kotrljan snagom mnogih, netko je poda nj pao te su mislili da nije samo preminuo, nego da je i satrven. Uza nj se odmah našao, kako se njemu činilo i kako se pokazalo istinitim, sveti Franjo koji je podržavao kamen i bez ikakve ga ozljede odbacio. I tako se desilo da je ono, što se na prvi pogled činilo užasnim, svima postalo čudesnim.
Kad se neki Bartol, građanin iz Gaete, mnogo trudio oko izgradnje neke crkve blaženoga Franje pa kad je htio na građevinu postaviti neku gredu, koja nije bila dobro namještena, ona je pala i teško mu povrijedila vrat. Kako je izgubio mnogo krvi, samo se s malo snage trzao. Od jednog je brata zatražio poputbinu. A jer to brat nije na brzinu mogao smoći, i jer se činilo da će brzo umrijeti, upravio mu je riječi blaženoga Augustina rekavši: "Vjeruj, i blagovao si!" Slijedeće noći mu se ukaza blaženi Franjo s jedanaestoricom braće. Na prsima je nosio janješce. Pristupio je k njegovu krevetu i pozvao ga po imenu govoreći: "Nemoj se, Bartole, bojati, neprijatelj te neće nadvladati; htio te je samo onemogućiti u mojoj službi. Evo, ustat ćeš zdrav! Ovo je ono Janje, koje si zatražio da ti se dade. Primio si ga po dobroj želji. Brat ti je dao koristan savjet." I tako mu je rukom prešao po ranama i naložio mu da se povrati k započetom poslu. Vrlo rano je ujutro ustao. Neozlijeđen i zdrav se pokazao onima koji ga polumrtva ostaviše. Kod sviju je prouzročio divljenje i čuđenje. Svi su zbog beznadnosti u spas mislili da vide utvaru, a ne čovjeka, da ne gledaju tijelo nego duh. - Budući da se ovdje spominjalo podizanje građevina na čast ovome svecu, smatrao sam dovoljnim za divljenje da ovdje spomenem jedno njegovo čudo.
Jednom su zgodom dvojica male braće preuzela velik napor za izgradnju crkve na čast sv. ocu Franji u gradiću Peschici,18 u biskupiji Siponto, a nije bilo svega što je za gradnju bilo potrebno. Kad su jedne noći ustali da mole Pohvale, čuli su tutnjavu i udarce od pada kamenja. Jedan drugoga su nukali da pođu vidjeti što se to zbiva. Kad su izišli napolje, vidjeli su vrlo veliku skupinu ljudi koji su se natjecali skupljajući kamenje. Svi su dolazili i odlazili u šutnji, a bili su odjeveni u blistavu bjelinu. Velik kup složena kamenja je pokazao da se nije radilo o nekoj utvari, jer su neprestano, dok djelo nije bilo dovršeno, bez zastoja pristizali. Uklonjena je bila i svaka sumnja da bi netko od ljudi koji žive u tijelu takvo nešto činio. Kad se naime posvuda propitivalo, nitko se nije našao tko bi nešto takvo pomislio.
Sin nekoga plemića u Castel San Gemigniano bijaše zahvaćen teškom bolešću. Kad je nestalo svake nade u ozdravljenje, približio mu se svršetak. Iz očiju je tekao mlaz krvi kao što običaje šikljati iz otvorene žile. Kad su se na ostalim dijelovima tijela pokazali pravi znakovi skore smrti, činilo se da je preminuo. Kad su se prema običaju sabrali rođaci i prijatelji da ga oplakuju, dogovoreno je sve s obzirom na sprovod i samo se još radilo o ukopu. Međutim se otac, okružen rasplakanim mnoštvom, sjetio nekog viđenja o kojem je prije čuo. I on brzim koracima otrči u crkvu svetoga Franje koja je bila podignuta u tom gradu. S konopom obješenim o vrat svom se poniznošću bacio na zemlju pred oltarom. I tako se zavjetovao i pomnožio svoje molitve. Uzdisajima i vapajima je zavrijedio da mu sveti Franjo bude zaštitnikom kod Krista. Kad se otac odmah povratio k sinu i kad ga je našao zdrava, naricanje je zamijenio radošću.
Na Siciliji, u selu Piazza, duša je nekog mladića preporučena crkvenim molitvama. po zagovoru svetog oca, kad mu ga je neki njegov ujak zavjetovao, opozvana je od samih vrata smrti.
U istom je mjestu neki mladić imenom Aleksandar zajedno s drugovima preko visoke klisure vukao uže. Uže je puklo. On se sa stijene strmoglavio i, kako se mislilo, usmrtio. Kad ga je njegov otac uz obilne suze i jecanje zavjetovao Kristovu svecu Franji, povraćen mu je sin zdrav i neozlijeđen.
Jedna je žena iz istoga mjesta bolovala od tuberkuloze i već je bila pri kraju života. Nad njom je već izvršena i obredna preporuka duše. No, kad su nazočni zazvali svetog oca, odmah joj je povraćeno zdravlje.
U mjestu Rete, u biskupiji Cosenza, dva su se dječaka u školi posvadila i jedan je drugoga teško ranio. Ubo ga je u trbuh da mu je iz želuca, koji je bio jako ozlijeđen, kroz ubod izlazila neprobavljena hrana pa dječak nije mogao zadržati nikakvu hranu. Niti se hrana probavljala, niti se negdje mogla u njemu zadržati, nego je neprobavljena izlazila kroz spomenutu ranu. Kad mu nijedan liječnik nije mogao pružiti pomoć, roditelji su zajedno s njim, na poticaj jednoga brata, onomu koji ga je ranio oprostili i zavjetovali se blaženome Franji. Obećali su da će, ako smrtonosno ranjena dječaka od kojeg su liječnici digli ruke, izbavi iz ralja smrti, poslati u njegovu crkvu da je okolo.naokolo okruži zapaljenim svijećama. Kad je zavjet izvršen, dječak je tako posve čudesno ozdravio, da to, prema mišljenju liječnika iz Salerna,19 nije bilo ništa manje čudo nego da je uskrsnuo od mrtvih.
Kad su dvojica po svom poslu išla zajedno na goru Trapani, jedan od njih je nasmrt obolio. U pomoć mu dođoše pozvani liječnici, ali njegovu ozdravljenju nisu mogli pridonijeti ništa. Onaj se zdravi suputnik zavjetovao svetom Franji da će, ako onaj bolesni po njegovim zaslugama ozdravi, njegov blagdan slaviti svečanom misom. Kad se, načinivši zavjet, vratio kući, onoga je bolesnog, koga je ostavio bez glasa i bez svijesti, te bio uvjeren da je već preminuo, našao kao i nekoć zdrava.
Neko je dijete iz grada Tuderta osam dana kao mrtvo ležalo u krevetu. Usta su mu bila posve zatovrena, a vid mu se ugasio. Koža mu je na licu, rukama i nogama bila crna poput začađena lonca. Svi su izgubili nadu u njegovo ozdravljenje. Kad mu se majka zavjetovala, čudesnom brzinom je ozdravio. Budući da je bio još posve maleno dijete, nije znao govoriti, ipak je tepajući kazao da ga je ozdravio blaženi Franjo.
Neki mladić, koji je boravio na nekom vrlo viskom mjestu...
Neki dječak iz Arezza imenom Gvalterije...
0 Primjedbe