Veliki sveci redovito su Božji odgovor na izvanredne teškoće i nevolje nekog vremena. Franjo Asiški i Dominik po unutrašnjem pozivu i milosti pokazali su put iz teške dvoumice u kojoj se nalazila Crkva i društvo. Crkva, koja je postala bogata i moćna, i kršćansko društvo, procvalo u ekonomskom obilju, našli su se u opasnosti da podlegnu svome bogatstvu i da izgube vezu sa siromašnim pučanstvom. Moć i sila nisu mogli spasiti jedinstvo — moglo ga je spasiti tek unutrašnje prevladavanje sukoba, u duhu evanđelja. Time što su sami svojim životom očitovali do krajnjih granica ideal siromaštva u savršenom nasljedovanju Krista, a da pri tom nisu bjesomučno napadali bogatstvo drugih niti su imetak smatrali zlim u sebi, oni su naučavali kako se u isti mah i odriče i posjeduje, ili kako Pavao kaže: »Čini se da smo žalosni, a zapravo smo uvijek veseli; čini se da smo siromasi, a zapravo smo oni koji mnoge obogaćuju; čini se kao da smo ljudi bez ičega, a zapravo smo oni koji posjedujemo sve« (2 Kor 6,10).
1. Franjo je rođen 1181/1182. u Assisiju. Nakon bezbrižne mladosti, Franju, prepunog poletnih planova, obuze u proljeće 1205. težnja za siromaštvom. Bilo je to na ratnom pohodu u Apuliju, kamo je pošao da stekne viteški čin. Od tog časa živio je samo za odricanje, u djelima pokore i ljubavi prema bližnjemu. Kad ga je otac 1206. otjerao od kuće, krene on naokolo veselo pjevajući i prosjačeći. U crkvici Sv. Porcijunkule kod Assisija, u proljeće 1208—1209, upozna on iz Mt 10, 5 i si. svoj životni put: treba da svim ljudima, svim Božjim stvorenjima propovijeda poruku o milosrdnoj ljubavi Spasitelja i da ih potakne neka se obrate i vrate Bogu. Nekoliko učenika mu se priključi; s njima on godine 1209/10. krene u Rim da bi od Inocenta III dobio potvrdu za svoj način života i propovjedničko poslanje. Papa odobri jedno i drugo (legenda o viđenju u snu). Čini se da je Franjo tada zaređen za đakona. Tad poče njegova djelatnost. Besprimjernom brzinom raširi se njegova ideja. Navješćujući pokoru i ljubav prema Bogu proputovao je Italiju, južnu Francusku i Španjolsku (1214—1215). Htio je obratiti katare i Maure, ali ne silom oružja i moći, već da ih kao mladi brat — htio je da on i njegovu drugovi budu fratres minores — obrati ljubavlju, poniznošću i radošću. Bolest ga spriječi da prijeđe u Maroko. Vratio se zato 1215. u Assisi. Već zarana se njegov red stao širiti. Franjina je pojava svugdje dala zamaha snažnom pučkom pokretu, koji je obuhvatio sve slojeve. Omladina je pohrlila k njemu. Uživao je povjerenje priprostog puka, a jednako i povjerenje pape i biskupa. Iz Franje je izbijala neobična privlačna snaga. Kad je 1219. pratio križarsku vojsku u Egipat, usudio se između bojnih redova kod Damiette prodrijeti k sultanu da mu govori o Spasiteljevoj ljubavi. Time je Franjo ukazao na nove misijske putove: vjerovjesništvo treba da ljubavlju uvjerava, a ne da oružjem pobjeđuje.
Godine 1221. dao je Franjo svom redu regulu, koja potpuno izvire i iz njegova duha i iz evanđelja. Čini se da ona nije zadovoljavala velike organizacijske zadatke te bratovštine, koja se već proširila na preko pola Evrope, pa su je zajedno s kardinalom Hugolinom — kasnijim papom Grgurom IX — preradili, a 1223. je potvrđena. Sam Franjo se povukao i prepustio vodstvo drugima, da bi živio samo za svoje ideale. Od 1224. boluje od teške bolesti želuca i očiju. U rujnu 1224. na Monte Alvernu — dok je u mističnoj vezi s Kristom promatrao križ — primio je Gospodinove rane po tijelu. Tako je postao Kristu najsličniji kršćanin i povezan s Raspetim u muci. Usred svojih muka spjevao je divnu pjesan Suncu, prepunu ljubavi i zahvalnosti Bogu kojega slave sva stvorenja. Ležeći na podu, siromašan i gol, ali pjevajući sa subraćom »Tebe Boga hvalimo«, umre Franjo 3. listopada 1226.
Njegova povezanost s pukom prešla je i na njegovu subraću; oni ostadoše pučki misionari srednjeg vijeka. Tijesno povezan s njima bijaše red sv. Klare, koja se 1212. stavila pod duhovno okrilje svečevo; on ju je smjestio u S. Damiano kod Assisija. 1221. pridošao je tzv. treći red (trećoreci); u njemu su i oni koji bi ostajali u svijetu mogli sudjelovati u idealima i u snazi franjevačkog pokreta. Franjo je Crkvi ponovno utisnuo ljubav prema siromaštvu i vratio Crkvi povjerenje onih koje je sablažnjavalo njezino bogatstvo. Njegovi učenici održavaju ideal siromaštva, u kojem i žive sve do dana današnjeg, ne otuđujući se pri tom od svijeta i ne prezirući ga.
August Franzen, Pregled povijesti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.
0 Primjedbe