Dok je Franjo umirao, jato je ševa pjevalo povrh zvonika

U subotu uvečer nakon Večernje, kad se blaženi Franjo preselio Gospodinu, prije nego što se spustila noć, mnoštvo je ševa doletjelo iznad krova kuće u kojoj je ležao blaženi Franjo, ali nisu visoko letjele, nego su naokolo lijetale i pjevale.

Mi koji smo živjeli s blaženim Franjom i koji smo ovo o njemu napisali,[1] svjedočimo da smo više puta čuli kako govori: “Budem li razgovarao s carem, molit ću ga da iz ljubavi prema Bogu i na moju molbu izda pisanu naredbu: Neka nijedan čovjek ne ubija sestre ševe i neka im ne čini nikakvo zlo. Isto tako neka bi odredio da svi upravljači gradova i gospodari tvrđava i sela imaju svake godine na Božić narediti ljudima da po putovima izvan gradova i tvrđava nabacaju pšenice i drugoga zrnja, da bi napose sestre ševe i druge ptice imale hrane na dan tolike svetkovine. I neka iz poštovanja prema Sinu Božjemu koga je blažena Djevica, njegova Majka, položila u jasle između vola i magarca, te noći svaki čovjek stavi obilno krme braći volovima i magarcima. Isto tako neka bogataši na Božić nahrane sve siromahe.”

Blaženi je Franjo svečanije slavio Rođenje Gospodinovo negoli ostale Gospodinove blagdane, jer, iako je Gospodin i po otajstvima ostalih svetkovina izveo djelo našega spasenja, ipak kad nam bijaše rođen, kao što je govorio blaženi Fanjo, on nas je spasio. Zato je htio da svaki kršćanin toga dana radosno kliče u Gospodinu i da svaki čovjek za ljubav njemu koji nam je dao samoga sebe bude radosno darežljiv ne samo prema siromasima, nego također i prema domaćim životinjama i prema pticama.

Blaženi je Franjo o ševi govorio: “Sestra ševa ima kapucu poput redovnika; ona je ponizna ptica, rado skakuće putem ne bi li sebi našla pšeničnoga zrnja. Pronađe li ga čak i među životinjskim izmetinama, izvlači ga i jede. Leteći hvali Gospodina poput dobrih redovnika koji, prezirući zemaljska dobra, neprestano borave u nebesima. Osim toga, i njezina je odjeća slična boji zemlje. Njezino perje pruža primjer redovnicima da ne nose upadnu i mekušnu odjeću, nego neka ona bude kao izblijedjela, kao što je boja zemlje. Budući da je blaženi Franjo sve to opažao na sestrama ševama, zato ih je vrlo volio i rado promatrao.”

---

[1] Anonimni pisac ovoga spisa nastupa kao svjedok-očevidac (testis oculatus) koji svojim autentičnim svjedočenjem želi potvrditi Franjinu svetost. – Izjava je osim toga izrečena u množini pa nas podsjeća i upućuje na “Legendu trojice drugova”.