Bernard je prodao sve što je imao i razdijelio siromasima

Bernard, bogati građanin, je sasvim doslovno i konačno prodao sve što je imao i razdijelio siromasima. Petar je dapače učinio više jer se odrekao ugleda na području duhovnog i vlasti, vjerojatno onda kada je već bio u zrelim godinama i stoga već imao čvrste duhovne navike, da bi slijedio mladog pretjeranog ekscentrika za kojega je većina ljudi vjerojatno držala daje zanesenjak. Što je bilo to o čemu su oni dobili letimičan dojam, a u čemu je Franjo vidio slavu nebesku, moglo bi se kasnije raspraviti ukoliko je o tome uopće moguće raspravljati. Za sada trebamo prividno tvrditi da ne uviđamo ništa više no što je cijeli Asiz uvidio, nešto što nije potpuno nevrijedno razjašnjenja. Građani Asiza su samo doživjeli »devu kako u slavi prolazi kroz uši iglene« i Boga kako čini nemoguće stvari jer je njemu sve moguće; samo duhovnika, onoga koji je djelovao u određenoj situaciji, onoga koji je razdijelio svoje imanje poput poreznika, a ne poput farizeja i bogatog čovjeka, koji je otišao radostan jer ništa ne posjeduje.

Za ova se tri neobična lika govori da su sami sagradili nekakvu kolibu ili skrovište za gubavce u blizini bolnice. Tamo su oni jedan s drugim razgovarali u pauzama između neugodnog posla i opasnosti (jer je desetorostruko trebalo više hrabrosti da bi se brinulo o jednom gubavcu nego za borbu oko krune Sicilije) u uvjetima njihova novoga života, gotovo poput djece koja se izražavaju tajnim jezikom. O ovim pojedinim bitnim okolnostima iz njihova početnog prijateljstva može se malo reći sa sigurnošću, no sigurno je da su oni ostali prijatelji do kraja. 

Bernard iz Quintavalle u priči ima nešto od uloge Sir Bediverea, »koji je prvi postao Arthurovim vitezom, a zadnji ga napustio«, jer on se opet pojavljuje s desne strane sveca na njegovoj smrtnoj postelji i prima poseban blagoslov. No sve ove stvari pripadaju jednom drugom prošlom svijetu i bile su sasvim daleko od neobičnog trija u dronjcima u njihovoj trošnoj kolibi. Oni nisu bili monasi, osim možda u najdoslovnijem i arhaičnom smislu što ga poistovjećujemo s pustinjacima. 

Oni su bili, da tako kažemo, tri pojedinca, osamljenika, koji su druževno živjeli zajedno, ali ne kao zajednica. Čini se da je sva ova stvar bila silno osebujna, osobna; gledajući je izvana, van sumnje osobna do bezumlja. Gibanje nečega što je u sebi nosilo nadu jednog pokreta ili misije može se najprije osjetiti, kao što sam rekao, u značaju priziva na Novi zavjet.

G. K. Chesterton