Bratu Riceriju je saopćio svoju posljednju volju

Brat Ricerije, rodom iz Ankonske Marke, plemenit po svome podrijetlu, a još plemenitiji po svojoj svetosti, jednoga je dana u istom dvoru posjetio blaženoga Franju. Taj je brat među ostalim blaženoga Franju zapitao s obzirom na Red i na opsluživanje Pravila: “Kaži mi, oče, svoju nakanu što si je imao u prvom početku kad su se oko tebe počela skupljati braća i reci mi svoju želju što je imaš sada i misliš da ćeš je imati sve do svoje smrti da bih mogao posvjedočiti o tvojoj prvoj i o posljednjoj volji. Mi braća klerici imamo tolike knjige, a možemo li ih imati pod izlikom da pripadaju Redu?”

Blaženi mu je Franjo odgovorio: “Izjavljujem ti, brate, da je ovo bila moja prva i posljednja volja i nakana, ako bi mi braća htjela vjerovati, da nijedan brat ne smije imati ništa drugo osim odjeće, kako nam dopušta Pravilo, s pojasom i gaćama.”

Zato je jednom prilikom rekao: “Red i život manje braće je u tome da budu neke vrsti malo stado što ga je Sin Božji u ovo posljednje vrijeme zatražio od svoga nebeskog Oca rekavši: 'Htio bih, Oče, da učiniš i da mi dadeš u ovom posljednjem vremenu nov i ponizan narod koji će se po poniznosti i siromaštvu razlikovati od sviju ostalih koji bijahu do sada i koji će se zadovoljiti samo time da ima samo mene.' I Otac je ljubljenome Sinu rekao: 'Sine, učinjeno je kako si zatražio.'”

Zato je blaženi Franjo ponavaljao “da je Gospodin zato htio da se nazivlju manjom braćom jer je to onaj narod što ga je od svog Oca tražio Sin Božji o kojem stoji u Evanđelju: 'Ne boj se, malo stado: svidjelo se Ocu vašemu dati vam kraljevstvo.' A drugom je zgodom rekao: 'Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.' Iako se ima shvatiti da je ovo Gospodin rekao o svima duhovno siromašnima, ipak je na poseban način pretkazao Red manje braće koji će se pojaviti u njegovoj Crkvi.”

Kako blaženom Franji bijaše objavljeno da se Red ima nazvati “Redom manje braće”, tako je dao napisati u prvom Pravilu kad ga je odnio gospodinu papi Inocentu III. i on mu ga potvrdio, a poslije ga je objavio svima na konzistoriju. Gospodin mu je na slijedeći način objavio i pozdrav kojim treba da se braća služe, kao što je dao unijeti i u svoju Oporuku gdje stoji: “Gospodin mi je objavio da se moram služiti pozdravom: Gospodin ti dao mir!”

Tako se desilo u početku Reda, kad je blaženi Franjo nekom zgodom išao s jednim bratom koji bijaše jedan od prve dvanaestorice braće, da je dotični brat idući putem pozdravljao muškarce i žene, a i one koji su se nalazili u polju, pozdravom: “Gospodin vam dao mir!”

Budući da ljudi još dotada nisu čuli da bi koji redovnici tako pozdravljali, mnogo su se tome čudili. Neki su, štoviše, prema tom pozdravu bili i neraspoloženi te su pitali: “Što se tim pozdravom hoće reći?” Zato se spomenuti brat počeo sramiti pa je rekao blaženome Franji: “Dopusti mi, brate, da pozdravljam drugačije.”

Blaženi mu je Franjo na to rekao: “Pusti ih neka govore što hoće jer ne shvaćaju ono što je Božje. Ali, brate, nemoj se zbog toga sramiti jer će, kažem ti, odsada tebi i ostaloj braći mnogi plemići i knezovi zbog toga pozdrava iskazivati poštovanje.” Zatim je blaženi Franjo još nadodao: “Zar to nije nešto veliko što je Gospodin među svim ostalim redovnicima koji su već bili prije nas htio imati malen narod koji će biti zadovoljan samo time da ima njega Svevišnjega i Preslavnoga?”

Ako bi koji brat zapitao zašto blaženi Franjo dok je živio nije zahtijevao da braća onako strogo opslužuju siromaštvo kao što je rekao bratu Riceriju i zašto nije naredio da se Pravilo strogo opslužuje, na to odgovaramo mi koji smo s njim boravili kao što smo čuli iz njegovih usta, jer je on sam to kazao braći kao i mnoge druge stvari. I u Pravilo je dao više toga unijeti što je ustrajnom molitvom i razmatranjem tražio od Gospodina na korist Reda. Tvrdio je da je sve to volja Gospodinova.

No, kad je to saopćio braći, ona su to smatrala odviše teškim i nesavladivim. Tada još nisu znali što će snaći Red nakon njegove smrti. I jer se mnogo bojao da ne bi došlo do sablazni zbog njega i zbog braće, nije s njima htio raspravljati. Popuštao im je, protiv svoje volje i pred Gospodinom se opravdavao, a da se njegova riječ koju mu je on stavljao u usta na korist braće ne bi pred Gospodina vratila jalova, htio je da se ispuni u njemu da bi za to od Gospodina primio nagradu. I tako se napokon u toj stvari njegova duša smirila i utješila.