I bolestan i slijep Franjo nije mogao mirovati. Stoga opet ostavi Sv. Damjan. Onomu koji ga je htio pratiti, reče:
„Jednom sam vidio slijepca koji nije imao drugog vodiča osim psa. Ne želim da izgledam bolji od njega".
Jedva je hodao, a išao je govoreći umrlom tijelu:
„Veseli se, brate magarče, i oprosti mi. Domalo ćeš otpočinuti".
Na koncu krene put Asiza. Vrati se da umre u svom gradu. Biskup ga primi u goste. Očekujući smrt, pjevaše.
Ali kad je osjetio da mu je sestrica smrt blizu, zamoli da ga prenesu u Porcijunkulu. Želio je umrijeti u Sv. Mariji Anđeoskoj.
Drugovi ga polože na nosila te ga prenesu van grada. Na pola puta htio je da ga polože na zemlju, okrenuta prema gradu, da ga blagoslovi.
Kada Klara dozna da se je Franjo vratio u Porcijunkulu, da ondje umre, zaželi da ga opet vidi i da ga u agoniji služi. Samostan sv. Damjana sada joj je uistinu izgledao kao tamnica. Bila bi voljela da može otvoriti vrata i trčati kroz šumu u Sv. Mariju Anđeosku, kako ono učini kad je bježala iz kuće.
Franjo je bio nepopustljiv. Nije joj dozvolio da iziđe iz samostana. Ali razmišljajući bol Klare i njezinih „siromašnih gospođa", reče jednom bratu da je pođe posjetiti.
„Idi i reci sestri Klari da se otrese svake boli i žalosti što me sada ne može vidjeti. Koliko ona, toliko njezine sestre vidjet će me poslije smrti i utješit će se".
Naprotiv, zaželi da u Porcijunkulu dođe jedna druga žena, rimska udovica Jakobina Setesoli.
Klara i Jakobina bijahu za Franju ono što bijahu Marija i Marta za Isusa. Klara žena molitve i razmatranja, Jakobina žena rada i posluge. Od nje je Franjo primao na dar sukno, vosak kao i neke paprenkaste poslastice, koje su se pravile od brašna i meda.
Nju je gledao kao muškarca. I uistinu, dok je Klaru zvao sestra Klara, Jakobinu je zvao brat Jakobina.
Prije nego je pao u smrtnu borbu, Franjo dade da mu skinu halju i gol se pruži na golu zemlju.
Htio je umrijeti bez ičega vlastitoga na sebi. Tako protegnut na zemlji obnovi zaruke sa siromaštvom.
Trećeg listopada 1226. sunce je tonulo kada je Franjo izdahnuo: i u času njegove smrti jato ševa, ćurlikajući, prekrije kolibu Porcijunkule.
Franjo je uvijek ljubio ta stvorenja, jer je u njima gledao sliku svoje braće. Sivo obučene, bez ikakva nakita, živjele su po zemlji, ali netom bi se sunce pojavilo na horizontu, izletjele bi kao lude od veselja. Trebalo je da njegova braća, sivo obučena, žive na svijetu siromašno, ali pjevajući veselo pjesmu zahvalnosti Gospodinu, suncu duše.
Brat Jakobina uredi mrtvo tijelo Franjino a na lice mrtvog položi vezeni ubrus.
Klara je, naprotiv, plakala i cijelu noć molila u siromašnom koru Sv. Damjana.
Drugog dana navali svijet iz svih obližnjih mjesta u Sv. Mariju Anđeosku. Iz Asiza siđe puk i svećenstvo.
Počelo je slavljenje svojevoljnog siromaška. Njegovo tijelo uzeše iz Porcijunkule da ga bez odgode prenesu u grad.
Ali mjesto da prijeđe put uzbrdo, kojim su malo dana prije prošla nosila nizbrdo, pogrebna povorka skrene drugom stranom, prolazeći uz Sv. Damjana. Franjo bijaše obećao Klari da će ga opet vidjeti.
Eto, vraćao joj se s nogama naprijed praćen od klera s gorućim svijećama, i od puka s granama stabala, koje su putem otkidali.
„Siromašne gospođe" u Sv. Damjanu očekuju iza rešetaka. Klara upaljenih očiju gleda na vrata crkve.
Pjevanje pratilaca izvana prodire u crkvu. Zatim zamukne. Lijes je stigao pred Sv. Damjana; unose ga u crkvu. Eto ranjenih nogu, eto ranjenih ruku; eto otvorenog boka; eto lica smirena u svečanom stavu smrtnog pokoja.
Iza rešetaka „siromašne gospođe" jecaju. Željezne se prijevornice uklanjaju. To je zadnji Klarin susret s njezinim raspetim. Ne plače. Blijeda, pod crnom koprenom, ljubi rane na nogama, ljubi rane na rukama, ljubi ranu na prsima. Zatim se povlači iza „siromašnih gospođa", koje čine isto.
Kada se trgnu iz svoga nijemog bola, crkva bijaše opet prazna. Daleko se čuje tapkanje povorke, koja se penje prema gradu.
Ali Sv. Damjan nije ostao pust. Raspeti Isus još je tu. Franjo je umro, ali njegov Učitelj i Spasitelj još uvijek umire na križu kroz vjekove i za sve ljude.
Iz Cvjetića svete Klare - Piero Bargellini
0 Primjedbe