Ima jedno razmišljanje na koje, premda je dostatno jasno u cijelom izlaganju, nije možda bila dovoljno obraćena pažnja, posebno od strane onih koji slučaj ne mogu shvatiti zbog nekog katoličkog zdrava razuma koji je opširniji i od franjevačkog zanosa. A ipak on proizlazi iz same biti čovjeka kojemu se oni s pravom dive. Franjo Asiški, kako je ponovljeno rečeno, bio je pjesnik, to jest on je bio osoba koja je znala izraziti svoju osobnost.
Dakle, svugdje je obilježje za ovakav tip čovjeka to da ga baš njegova ograničenja čine većim. On je ono što jest, ne samo po onome Što ima, nego do neke mjere i po onome što nema. Ali granice koje određuju obrise takva osobnog portreta, ne mogu postati granice čitavog čovječanstva, sveukupne ljudske prirode.
Sv. je Franjo vrlo snažan primjer ove kvalitete ili osobine u genija, jer je i ono što je u njemu negativno također pozitivno, jer je to dio jednog karaktera. Odličan primjer za ono što ja podrazumijevam mogao bi se naći u njegovu odnosu naspram znanju, učenosti i naobrazbi. On nije uvažavao i u određenoj je mjeri odvraćao od knjiga i od stjecanja znanja i spoznaje preko knjiga, a po svom vlastitom stajalištu i po onome što je zastupao svojim djelovanjem po svijetu, on je apsolutno bio u pravu.
Sav je smisao njegove nadnaravne poruke bio toliko jednostavan i jasan kako bi je i zaostao čovjek mogao shvatiti. Sav je smisao njegova stajališta bio u tome što je na nov način gledao na novi, drugi, svijet koji se možda mogao ostvariti u tom početku. Osim što se tiče važnih osnovnih stvari Stvaranja i Izvještaja o Raju, prvog Božića i prvog Uskrsa, svijet nije imao nikakva prikaza događaja. Ali zar to znači, ili je poželjno, da sva Katolička Crkva ne bi trebala imati povijest?
Možda je glavna poruka ove knjige u tome da je sv. Franjo obilazio svijetom poput Božjeg Oproštenja. Mislim reći da je njegova pojava označila trenutak kada su se ljudi mogli pomiriti ne samo s Bogom, nego i s prirodom i, što je najteže od svega, izravnati račune sa samim sobom.
Jer ona je označila trenutak kada je svo istrošeno poganstvo, koje je bilo zatrovalo stari svijet, bilo u najmanju ruku izbrisano iz društvenog sustava. On je otvorio vrata srednjega vijeka kao neke tamnice čistilišta gdje su se ljudi pročišćavali poput pustinjaka u pustinji ili junaka u barbarskim ratovima.
Svo je njegovo djelovanje bilo u tome da ljude uputi da započnu iznova i u tom im smislu kaže da zaborave.
Ako su trebali okrenuti novu stranicu i započeti novo poglavlje s prvim velikim slovima abecede, jednostavno prikazanim i sjajno ukrašenim, onako kako se to radilo u srednjem vijeku, to je očito bio dio te posebne bezazlene djetinjske radosti, jer su oni trebali zaklopiti staru stranicu koja je bila crna i krvava od užasnih događaja.
Na primjer, ja sam već primijetio da u poeziji ovog prvog talijanskog poeta nema ni traga od one poganske mitologije koja se zadržavala dugo nakon poganstva.
Čini se da je prvi talijanski pjesnik jedini čovjek na svijetu koji nikada nije niti čuo za Vergilija. Ovo je upravo bilo tako zbog posebnog osjećaja da je on prvi talijanski pjesnik.
Sasvim je točno daje on slavuja trebao zvati slavujem, a ne dopustiti da njegovu pjesmu pokvare ili ražaloste strašne priče o Itylusu ili Procni.
Ukratko, zaista je sasvim točno i potpuno prikladno to što sv. Franjo nije nikada čuo za Vergilija. A čeznemo li mi zaista za tim da Dante nije nikada trebao čuti za Vergilija? Žudimo li zaista za tim da Dante nije nikada trebao pročitati niti jednu pogansku bajku o božanstvima i legendarnim herojima? Točno je bilo rečeno da je korist koju je Dante imao od takvih priča sve dio jednog dubljeg ortodoksnog razmišljanja, jer njegovi golemi poganski ulomci, njegovi gigantski likovi Minosa ili Charona, sina Erebusa, samo omogućuju letimičan pogled, uvid u jednu golemu religiju štovanja nepoznatih sila prirode u pozadini čitavog sadržaja povijesti i prvog nagovještaja Vjere.
Dobro je imati Sibile kao i Davida u Dies Irae. Da bi sv. Franjo bio spalio sve stranice svih knjiga o Sibili u zamjenu za jedan svježi list s najbližeg stabla, potpuno je točno i savršeno svojstveno za sv. Franju.
No dobro je imati i Dies Irae kao i Hvalospjev Suncu...
G.K. Chesterton
0 Primjedbe