„A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? (1 Kor 15, 54-55)“
Bojimo se, bojimo se smrti. To je prirodno, ali čega se ustvari bojimo? Napuštanja ovog svijeta? Ništavila? Osude i druge smrti tj. pakla? Bilo bi bolje živjeti sveto nego se bojati. Da ne idem predaleko i nastavim govoriti o svetosti samo ću navesti da su svi ljudi pozvani na svetost. Ali, nadodajem, Pavao će izreći tužnu činjenicu čitavog ljudskog roda: „Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja (Rim 3, 23).“ Mnogi su sveci svetost vidjeli ne kao stanje već kao borbu. Sveti Augustin veli: „Ako te smrt ne zatekne kao pobjednika neka te bar zatekne kao borca.“ Ali iskrenog borca, bez računice i igrarije oko svoga spasenja. Jer sveti će Ivan izreći u Otkrivenju o onima koji pobjeđuju svoje slabosti: „Pobjedniku neće nauditi druga smrt. (Otk 2, 11)“ Možda zvuči kao oprečnost između sv. Augustina i sv. Ivana ali shvaćanje je isto, bez borbe nema pobjede, tko se bori pobjeđuje.
Biti savršeni je ideal borimo se da ga dosegnemo. No ne smijemo bježati ni od činjenice iznesene u prispodobi o radnicima posljednjeg sata. Kad je jedan radio već od ranog jutra, a zadnji je došao i odradio samo posljednji sat. Primili su istu plaću jer je Gospodar dobar. (Usp. Mt 20, 1-16) Neki će reći onda tako mogu svi, ali ljepše je živjeti s Gospodinom, a i Bog se ne da prevariti, zato bez računica, nek počne borba.
Kako je sveti Franjo Asiški zavolio smrt? Nazvao je sestricom? Kako je živio tako je i umro, ljubeći. Brat Ilija će u okružnom pismu o smrti svetog Franje ovako napisati: „Drag Bogu i ljudima primljen je u sjajne stanove. Uistinu, prisutnost brata i oca našega Franje bila je svjetlo ne samo nama, koji smo bili blizu, nego i onima koji su zavjetom i životom bili daleko od nas. Bio je svjetlo došlo od pravoga Svjetla, obasjao je one koji su bili u tami i koji su sjedili u smrtnoj sjeni, da bi upravio njihove noge na put mira. To je učinio kao pravo sunce. Onaj koji s visine izlazi obasjao je njegovo srce i zapalio volju njegovu žarom svoje ljubavi, i on je propovijedao kraljevstvo Božje obrativši srca otaca k sinovima i nerazumne k razumnosti pravednih, i po svem svijetu spremao je Gospodinu novi narod. Ime mu se pročulo do dalekih otoka i čitav se svijet divio čudesnim njegovim djelima.“
Sam sv. Franjo je zapisao: „Nek se braća sjete da su predala sebe i svoja tjelesa radi Boga Gospodinu Isusu Kristu. I za njegovu ljubav moraju podnositi nevolje, progonstva i smrt jer Gospodin kaže: Tko izgubi život svoj poradi mene - taj će ga spasiti. (Fragmenti II., 26)“ Franjo je shvaćao, duboko shvaćao priču o zrnu. „Zaista, zaista, kažem vam: - veli Isus – ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. (Iv 12, 24)“ Shvaćanje smrti ne kao pozitivne stvari već kao najveće moguće žrtve, (Što više od života možeš dati? Uopće, što imaš vrjednijeg od života?) oduvijek je bilo prisutno u kršćanstvu. Najplemenitiji čin jest dati život za svoje prijatelje (Usp. Iv 15, 13). Mnogi sveci, posebno u prvim vremenima, u vremenima progonstava, bili su radosni što idu u smrt poput Krista i što su ih više ubijali sve ih je više bilo reći će nepoznati pisac u Poslanici Diognetu.
Franjo u reguli nastavlja: „Gospodin je naš Isus Krist za čijim stopama moramo ići svojega izdajnika nazvao prijateljem i dragovoljno se predao onima koji su ga razapinjali. Prijatelji su nam, dakle, svi oni koji nam nepravedno nanose nevolje i tjeskobe, sramotu i nepravde, boli i muke, mučeništvo i smrt; moramo ih mnogo ljubiti, jer od ovoga što nam oni nanose imamo vječni život.“ Ta tko ga ne bi volio, Franjo u svemu onome što ljudi njegovog i našeg doba doživljavaju kao uvredu i nepravdu, svega onoga najčešćeg razloga ljudske ogorčenosti, pa tako sve do čak i nanošenja smrti, vidi kao milost. On ne vidi zlo ondje gdje bi ga mnogi vidjeli nego nalazi načina da ga preobrazi u dobro. Ako je na štetu onoga koji zlo čini makar da ne bude i na Franjinu štetu.
Pa sve i do smrti – ljubiti je poziv sveca. To su dokazali tisuće mučenika kroz povijest Crkve. Mudri Job je davno izrekao: „On me ubit’ može: nade druge nemam… (Job 13, 15)“ Nadom se smrt probražava u Život. Nada, ta pomalo zapostavljena krepost, temelj je sretne smrti. Vjera u vječni život i nada da smo ga zaslužili oduzimaju smrti onu gorčinu. Smrt više ne izgleda tako strašno. Čovjek umire, već se od rođenja nad njega nadvija srp smrti, ali umirati i umrijeti blaženom smrću, s osmjehom na usnama, potpuno pomireni sa životom, sa svima, pomireni i sa svime onime za čime ili zbog čega žalimo i onim zbog čega smo sretni da smo imali priliku živjeti jest oznaka dobrog života. Dobar život – dobra smrt.
Franjo je pred kraj života napisao dvije oporuke ali temelj njegova pogleda na smrt koje nam je u zadnjim danima života ostavio jest redak u Pjesmi Sunca:
„Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj Smrti,
kojoj nijedan smrtnik izmaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu.
A blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga smrt im nauditi neće.“
Franjo, čovjek ljubavi, Kristov sluga i ljubitelj siromaštva i odbačenih u zadnjim zapisanim redcima izriče možda i najvažniju rečenicu svih ljudskih života, i naših života, kao da nas moli da ne umremo u teškome grijehu. Smrt je neminovna, vječna sreća naš je izbor. Molim vas, sve ljude koji žele čuti, nemojte umrijeti u smrtnom grijehu „umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! (2 Kor 5, 20)“ Makar i u posljednjem satu života, nije bitno, bilo kada!
„Nemojte se, sinovi i braćo, žalostiti zato što se čak i to dogodilo, jer otac sirota, Bog će nas tješiti svojom svetom utjehom; pa ako već plačete, plačite nad sobom, ne nad njim. Jer usred života u smrti smo, a on je iz smrti prešao u život. (Brat Ilija)“
by Dominis
0 Primjedbe