Zgode blaženog Franje i njegovih drugova _ 1. poglavlje
Prije svega treba znati da je blaženi naš otac Franjo u svim svojim
djelima bio suobličen Kristu. Kao što je blagoslovljeni Krist na
početku svoga propovijedanja odabrao dvanaestoricu apostola koji
su sve ostavili (usp. Mt 10,2; 19,27), tako je i blaženi Franjo imao
dvanaest odabranih drugova koji su izabrali najviše siromaštvo. I
kao što se objesio (usp. Mt 27,5) jedan od dvanaestorice apostola,
tako se i od dvanaest spomenutih drugova objesio jedan po imenu
Ivan Kapelski. I kao što se cijeli svijet divio onim svetim apostolima
koji su bili puni Duha Svetoga, tako su i oni presveti drugovi svetoga
Franje posjedovali toliku svetost kakva nije postojala na svijetu
od vremena apostola. Netko od njih bio je ponesen do trećega neba
(usp. 2 Kor 12,2), kao brat Egidije. Nekome pak anđeo dotače usne
žeravom kao Izaiji, naime bratu Filipu Dugom. Neki su razgovarali s
Bogom kao prijatelj s prijateljem (usp. Iz 33,11), naime prečisti brat
Silvestar. Neki su letjeli k svjetlu božanske mudrosti kao orao (usp.
Heb 1,8), naime preponizni brat Bernard, koji je uživao u najvećim
dubinama Svetog pisma. Nekoga je Gospodin proglasio svetim i
ubrojio među svete na nebu dok je još živio na ovom svijetu, kao da
je bio svet još u utrobi, naime brata Rufina, asiškog plemića i muža
Kristu najvjernijega. I tako su svi sijali osobitim znacima, kao što će
iz sljedećeg biti razvidno.
Među njima je prvi i prvorođenac, kako s obzirom na prvenstvo
glede vremena tako i na povlasticu glede svetosti, bio brat Bernard
iz Asiza koji se obratio na sljedeći način. Dok je sv. Franjo još nosio
svjetovnu odjeću, ipak je bio sav prezren te je napustio svjetovnu
nadu, a zbog pokore sav ružan i prljav, tako da su mnogi držali da je
lud, iako bijaše božanskom solju začinjen (usp. Kol 4,6) te utvrđen
i ojačan mirom Duha Svetoga. Takav je duže vremena hodao po
Asizu gdje su mu nanosili nebrojene uvrede, kako njegovi tako i
stranci, nabacajući se na njega blatom i kamenjem. On pak sam najstrpljivije
je, kao gluh i nijem (usp. Ps 37,14), prelazio preko svega
vesela lica.
Gospodin Bernard iz Asiza, koji bijaše jedan od plemenitijih,
bogatijih i mudrijih u gradu, s čijim su savjetima bili zadovoljni svi,
mudro razmotri toliko duboki prezir prema svijetu kod sv. Franje i
toliku postojanost i strpljivost u podnošenju uvreda, tako da je neprestano
izgledao sve postojaniji iako su ga svi prezirali i odbacivali
gotovo dvije godine. Reče u svom srcu: »Nipošto ne može biti da taj
Franjo nema veliku Božju milost.«
I po Božjem nadahnuću pozvao je Franju da večera s njim. Na to
Franjo ponizno privoli i s njim večera one večeri. Gospodin Bernard
u svom srcu odluči da će istražiti svetost sv. Franje. Zato ga pozva da
prespava tu noć u njegovoj kući. I kad sv. Franjo ponizno pristade,
gospodin Bernard pripremi ležaj u svojoj sobi u kojoj je gorjela svjetiljka
neprestano čitavu noć. Sveti Franjo odmah čim je ušao u sobu,
da bi skrio božansku milost koju je imao, smjesta se baci na ležaj
kako bi izgledalo da hoće spavati. Gospodin Bernard odluči u svom
srcu da će ga krišom promatrati preko noći. Stoga se posluži tolikim
oprezom da se malo poslije nego je legao u svoj ležaj, pretvarao da
tvrdo spava i hrče iz najveće dubine.
Sveti pak Franjo vjeran skrivatelj Božjih tajna, kad je mislio da
gospodin Bernard tvrdo spava u dubokoj noćnoj tišini, ustade s ležaja
i podignuvši lice k nebu i uzdignuvši ruke i oči k Bogu, potpuno
sabran i žarko vatren najpobožnije moleći govoraše: »Bog moj i sve
moje!« To govoraše sv. Franjo diveći se uzvišenosti božanskog veličanstva,
koje se udostojalo sniziti do posrnulog svijeta i odlučilo
pružiti spasonosni lijek po njemu siromašku sv. Franji. Prosvijetljen
proročkim Duhom, gledajući unaprijed veličanstvena djela koja će
Bog učiniti preko njega osobno i preko njegova Reda i pošto ga je
taj isti Duh poučio te promatrajući svoju nesposobnost i oskudnost
kreposti, zazivao je Gospodina da ono što on ne može sam Bog dovrši,
jer bez njega ništa ne može krhki čovjek. Zbog toga govoraše:
»Bog moj i sve moje!«
Gospodin Bernard, dok je tu svjetiljka svijetlila, vidjevši to sve i
pomno razabravši prethodne riječi, odvagnuvši svečevu pobožnost
budnim promatranjem, potaknut od Duha Svetoga unutar u dubini
srca, odmah čim je svanulo pozva sv. Franju i reče: »Brate Franjo,
ja sam odlučio posve ostaviti svijet i slijediti tebe kamo god mi budeš
zapovjedio.« Sveti Franjo slušajući to kliknu u duhu i s velikom
radošću reče: »Gospodine Bernarde, taj je posao tako uzvišen da
o tom treba zatražiti savjet od Gospodina našega Isus Krista, da
se udostoji on sam pokazati svoju blagonaklonost, kako to treba
izvršiti. I stoga pođimo zajedno k biskupu, gdje se nalazi jedan dobar
svećenik i učinit ćemo da se rekne misa. Kad nju saslušamo,
tu ćemo moliti sve do trećeg kanonskog sata. Tako moleći zatražit
ćemo od Gospodina našega Isusa Krista, triput otvarajući misal, da
nam se udostoji pokazati put koji je njemu prihvatljiv i koji trebamo
odabrati.« Gospodin Bernard reče: »Sviđa mi se što kažeš.«
Otišli su k biskupu i, pošto su slušali misu i molili se sve do trećeg
kanonskog sata, uze svećenik na molbu sv. Franje i gospodina
Bernarda misal i pokrijepivši se znakom križa, u ime Gospodina našega
Isusa Krista otvori misal. U tom otvaranju pojavi se prvo: Hoćeš
li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima (Mt 19,21).
U drugom otvaranju pojavi se: Ništa ne uzimajte na put (Lk 9,3). U
trećem otvaranju pojavi se: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne
samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom (Lk
9,23; Mt 16,24). Vidjevši to reče sv. Franjo: »Gospodine Bernarde,
evo imamo savjet Gospodinov. Idi i izvrši što si čuo i neka je blagoslovljen
Gospodin naš Isus Krist koji se udostojao pokazati nam
svoj evanđeoski put.«
Gospodin Bernard odmah razdijeli sva svoja dobra, koja bijahu
veoma velike vrijednosti i radosno sve podijeli siromasima noseći
puno krilo novca udovicama i siročadi te je obilato i najdarežljivije
dijelio putnicima i Božjim službenicima, dok ga je u svemu gore
spomenutom pratio i vjerno pomagao sv. Franjo. A gospodin Silvestar,
kad je vidio da se sve rasipa, naveden pohlepom reče sv. Franji:
»Nisi u potpunosti vratio dug za ono kamenje koje si od mene kupio
radi popravaka crkava.« Sv. Franjo, zapanjen njegovom pohlepom,
ne želeći se s njim prepirati, kao pravi obdržavatelj evanđelja, dajući
svakomu tko ište (usp. Lk 6,30) zagrabi rukom u kesu gospodina
Bernarda i punu novaca položi je u kesu gospodina Silvestra te reče
da će mu još i više dati ako zatraži. On se pak zadovoljan udalji.
Poslije ovoga gospodin Silvestar, kad se vratio kući i dokasna
promišljao što je učinio preko dana, korio je vlastitu pohlepu i razmišljao
o žaru gospodina Bernarda i svetosti sv. Franje, pa mu se
kroz tri noći prikaže zlatni križ kako izlazi iz Franjinih usta, a koji
je vrhom dodirivao nebesa, a ispružene ruke izgledale su kao da se
pružaju do krajeva svijeta. Zbog ovoga je potaknut od Gospodina
rasprodao sva svoja dobra i razdijelio siromasima;
nakon toga postao je manji brat tolike
svetosti i uslužnosti da govoraše s Bogom
kao prijatelj s prijateljem (usp. Izl 33,11), kako je sv. Franjo više
puta doživio i kako će se dalje pokazati.
Gospodin pak Bernard, razdavši sve zbog Gospodina i napokon
postavši evanđeoski siromah, zaslužio je toliku milost od Boga da
je često padao u zanos k Bogu. I sv. Franjo je pripovijedao za njega
da je dostojan svakog poštovanja; i govoraše da je on sam ustanovio
Red takvim kakav je zbog toga što je upravo on prvi začeo evanđeosko
siromaštvo razdjeljivanjem svega siromasima, ništa ne zadržavajući
za sebe, nego nudeći sebe golog rukama Raspetog koji je
Gospodin blagoslovljen u vjekove (usp. Rim 9,5; 2 Kor 11,31).
0 Primjedbe