Viđenje mističarke Marije Valtorte
U veoma ugodnoj zori, gore na visini, smiješi se najčišće rujansko nebo. Dolje jedna mala visoravan između prosjeline obronka veoma visokih i veoma šumovitih i krševitih gora. Mala visoravan obrasla kratkom i smaragdnom travicom, još sasvim sjajnom zbog rosina plača, ali već spremna da zaiskri blistavim smiješkom poput dragog kamenja zbog sunčeva poljupca.
Gore u visini, na čistom i tako plavetnom i ugodnom nebu stoji jedna plamteća ličnost koja izgleda sačinjena od usijanog ognja... Ognja čije blistanje je življe od sunčevog, ... od sunca koje se izmililo odostrag jednog šumovitog kraja s raskošnim zrakama i blistavošću zbog čega sve usplamtje veseljem.
Ovo Biće je zaodjenuto perjem. Hoću da kažem... izgleda kao Anđeo, jer Ga dva velika krila drže kao obješenog i čvrsto na nematerijalnom kobaltu rujanskog neba, i dva raširena krila koja udaraju u oči, kao poprečnica križa i potporanj sjajućem tijelu. Dva golema krila koja se sjaje od užarenosti tijela zaodjenutog od drugih krila koji Ga čitavog ovijaju skupljena kako jesu sa svojim nadnaravnim perjem od bisera, dijamanata i čistog srebra, oko osobe.
Dolje... niže .. jedan suhonjavi, mršavi mali brat, u kojem prepoznajem moga serafskog Oca... Moli klečeći na travi, malo podalje od jedne prazne, neravne zastrašujuće spilje kao da je ponor pakla. Tijelo omršavjelo izgleda da se ne snalazi u tunici teškoj i toliko širokoj u odnos na udove. Vrat, zagasito blijed, izlazi iz sivkaste kapuljače, bolje između one od pepela i stanovite lagano blijedožute od pržine. Ruke s njihovim tankim zapešćima izlaze iz širokih rukava i ispružene na molitvu, s dlanovima okrenutim prema vani uzdignutim kao na „Gospodin s vama.“ Dvije ruke negda zagasito smeđe, sada blijedožute, kao u trpeće i iscrpljene osobe. Fino lice izgleda isklesano u staroj bjelokosti, ne lijepo ni pravilno, nego koje ima svoju posebnu ljepotu sačinjenu od duhovnosti. Kestenjaste oči su prelijepe, ali ne gledaju u visinu. Gledaju, sasvim otvorene i nepomične stvari zemaljske, ali ne vjerujem da vide. Stoje otvorenima prema rosnoj travi; čini se kao da proučavaju sivkasti vez divljeg strička i onaj mekani divljeg komorača, što ga je rosa pretvorila u jedan dijamantni nakit na kosi. Ali sam sigurna da ne vidi ništa. Pa ni crvendaća koji uz cvrkutanje silazi da na travi potraži koje malo sjeme. Moli. Oči su otvorene, ali njegov pogled nije upravljen prema vani, nego prema njegovoj nutrini. (…)
I sada evo, dok se Franjo više smiješi, i plače, i sja, u zanosnoj radosti, Serafin otvara dva krila - sada dobro shvaćam da su krila - što stoje prema polovini križa. I ukazuju se pribijeni na drvo presveti tabani moga Gospodina i Njegove duge noge, jednog u ovom viđenju, tako živog sjaja, kao što imaju Njegovi proslavljeni udovi u Raju. I zatim se otvore druga dva krila, baš na vrhu križa. I moj pogled, a vjerujem također i Franjin, ma koliko bio potpomognut od Božanske milosti, prouzročiše radosno trpljenje zbog živog bliještanja.
Evo trupa Spasiteljeva koji se trza pri disanju... i evo , oh! Evo Ognja što ga jedino milost dopušta gledati, evo Vatre iz Njegova Lica što se ukazuje kada je ubrus iskričavog perja sasvim otkrit. Oganj svih vulkana i zvijezda i plamenova, okružen od šest divnih krila od bisera, srebra i dijamanta, bila bi još malena svjetlost u odnosu na ovo neopisivo, nepojmljivo blistanje Čovještva Presvetog Otkupitelja pribijenog na njegovom mučilu.
Lice, zatim, i pet otvora od Rana, ne nalaze poređenja u nijednoj usporedbi da bi ih se opisalo. Mislim .. mislim na najsjajnije stvari .. mislim čak na tajanstvenu svjetlost što je širi radij. Ali, ako je to što čuh istinito, ta svjetlost je živa ali sa srebrnasto- plavom bojom zvijezde, ali ova je zgusnuće sunca umnoženo za jedan neizbrojivi broj puta. Vrhunac Verne trebao bi se ukazati kao da bi se tisuće vulkana otvorilo oko njega da mu učine krunu. Zrak, po svjetlosti i toplini što gori a ne spaljuje, a koji izlazi iz mog Raspetog Gospodina, treperi s valovima zamjetljivim oku, i stabljike i grančice izgledaju nestvarne, toliko svjetlosti prodire u neprozirnost tjelesa i pretvara ih u svjetlost. (…) Suprotno od onoga što se moglo pretpostaviti ptičice se više ne raspaljuju svojim oštrim ćurlicima i veselim letenjem, zbog ove svetkovine svjetla; ne plešu leptiri ni vilinski konjici, ne koprcaju se gušterice ni zelembaći. Sve stoji u iščekivanju u kojem osjećam klanjanje stvorova prema Onome od koga su bila stvorena.
Nema tu više ni laganog povjetarca koji uzrokuje šum udisaja među lišćem. Nema više čak ni onog laganog tihog zvuka skrivene vode u kojoj šupljini među kamenjem, a koja je prije, svako malo, poput rijetkih bisera, izbacivala svoje note po harmoničnoj ljestvici. Ništa. Tu je Ljubav! I dosta. Isus gleda i smiješi se svome Franji. Franjo gleda i smiješi se svome Isusu... Dosta... Ali sada evo proslavljeno Lice, toliko svijetlo da izgleda potpuno isto kao ono Vječnoga Oca, nešto malo se materijalizira ... Oči poprimaju onaj sjaj upaljenog safira kao kad čini čudo. Linije postaju stroge, veličanstvene, kao uvijek u tim trenucima, neodoljive, zapovjedničke... rekla bih. Zapovijed Riječi mora biti upućena njezinom Tijelu; i Tijelo se pokorava.
I iz pet Rana izletje pet strijela, pet malih munja... trebalo bi reći, koje bez cik-cak letenja u zraku okomito tj. upravno, veoma brzo , lete... pet igala nezadrživog svjetla, i koje probadaju Franju.
Ne vidim, naravno je, tabane pokrivene od haljina i udova, i bok prekriven tunikom. Ali ruke, da, njih vidim. I vidim da, nakon što su plamene oštrice ušle i skroz prošle - ja sam odostrag Franje - da svjetlost, koja je uostalom, prema dlanu, prolazi od otvora nadlanice. Izgledaju kao dvije otvorene rupice na pešćaju i od kojih silaze dvije niti krvi koje polagano teku dolje prema zapešću, na podlaktice, pod rukave. (…) Tada Franjo osjeti bol ranâ i uz jecaj, ne dižući se na noge, prelazi iz prvotnog položaja da sjedne na zemlju. I gleda si ruke... i otkriva si noge. I zakopča haljinu na prsima. Pet potočića krvi i pet proreza sjećanje su na poljubac Božji... I Franjo si ljubi ruke, miluje prsi i tabane, plačući i mrmošeći: „Oh, moj Isuse! Moj Isuse! Koje ljubavi! Koje ljubavi, Isuse! ... Isuse... Isuse!" (…) Plače od ljubavi, udarajući se u prsa i govoreći: „Zašto meni Gospodine, meni nedostojnom i siromahu? Tvoje Rane! Oh! Isuse!...“ „Isuse, mili moj Kralju! Što si mi Ti to učinio? Ne zbog boli, nego zbog hvale drugih previše je ovaj Tvoj dar! Zašto meni, Gospodine, meni nedostojnom i siromahu? Tvoje Rane! Oh! Isuse!..." Ne vidim i ne čujem drugo...
Marija Valtorta, I Qaderni del 1944, str. 638-643
0 Primjedbe