Kako je sveti Franjo u Bolonji divno propovijedao

Cvjetići sv. Franje _ 27. poglavlje

Kako je sveti Franjo u Bolonji divno propovijedao i kako se mnogi obratiše, a među njima bijahu i dva studenta koji stupiše kasnije u Red

Kad je jednom sveti Franjo došao u Bolonju, strčao se sav svijet da ga vidi, jer im je bio poznat kao svetac. Stoga nastade takva stiska da je svijet teškom mukom mogao doći na glavni trg. Trg je bio toliko ispunjen ljudima, da je stajao čovjek do čovjeka, žena do žene, učenik do učenika. Tada se sveti Franjo uspne na povišeno mjesto usred trga i počne propovijedati kako mu je Duh Sveti nadahnjivao. Propovijedao je tako divno, te se činilo da propovijeda anđeo a ne čovjek. Njegove riječi kao da su dolazile s neba, poput oštrih strijela prodirale su u srca slušatelja. Prilikom te propovijedi obratio se na pokoru velik broj muževa i žena. Među njima bijahu i dva plemića iz Ankonske Marke, koji su ovdje studirali. Jedan se zvao Pelegrin a drugi Ričieri. Obojicu dirne u srce Franjina propovijed. Potaknuti božanskim nadahnućem, dođoše k svetom Franji i rekoše da žele potpuno napustiti svijet i postati njegovom braćom. Na to sveti Franjo, rasvijetljen od Boga, upozna da je ova dva studenta iz Ankone poslao Bog i da će u Redu sveto živjeti. Videći njihovu gorljivost, primi ih s veseljem u Red i reče: “Ti, Pelegrine, hodaj u Redu putem poniznosti, a ti, brate Ričieri, služi braći.” Tako je i bilo. Brat Pelegrin se nije nikada htio predstavljati kao klerik već kao laik, premda je bio vrlo učen, bio je štoviše, doktor kanonskog prava. Svojom poniznošću postigne toliku savršenost u krepostima da je brat Bernardo, prvi Franjin sljedbenik, rekao o njemu da je to bio jedan od najsavršenije braće na ovom svijetu. A konačno se taj brat Pelegrin preseli s ovoga svijeta u blaženi život pun kreposti i mnogih čudesa, prije i poslije smrti.

I brat Ričieri, živeći veoma sveto i ponizno, služio je pobožno i vjerno braći. On je često vrlo povjerljivo razgovarao sa svetim Franjom, koji mu je otkrivao mnoge tajne. Kasnije je postao provincijalom ankonske provincije. Upravljao je njome dugo vremena vrlo mudro i u najvećem miru i spokojstvu.

Nakon nekog vremena Bog mu pripusti veliku kušnju, zbog koje je postao žalostan i turoban. Bio je u velikoj duševnoj muci i tjeskobi. Da se otrese napasti, trapio je svoje tijelo danju i noću postom, suzama, molitvom i ostalim pokorničkim vježbama, pa ipak nije mogao odagnati tu napast, nego je često upadao upravo u očaj, jer je mislio da ga je Bog napustio. Kad je već duže vremena bio u tom nemilom duševnom stanju, odluči otići k svetom Franji i to upotrijebiti kao posljednje sredstvo. U sebi je mislio: “Ako mi sveti Franjo pokaže lijepo lice i pokaže se povjerljivim kao obično, vjerovat ću da Bog ima sa mnom smilovanja, ako li ne, to će biti znak da me je Bog napustio.” On, dakle, pođe k svetom Franji, koji je u to vrijeme ležao teško bolestan u palači asiškog biskupa. Bog objavi svetom ocu koje i kakve napasti muče brata Ričierija, kako je očajan, što je odlučio i kako će doći. Stoga sveti Franjo odmah pozove brata Leona i brata Masea i reče im: “Idite vas dvojica u susret momu premilomu sinu, dragom bratu Ričieriju, zagrlite ga u moje ime i pozravite te mu recite, da ga među svom braćom na svijetu posebno volim.”

Oni odu i na putu susretnu brata Ričierija. Odmah ga zagrle te mu reknu što im je sveti Franjo naredio. Brata Ričierija obuze takvo veselje i utjeha da je bio gotovo izvan sebe. Hvaleći Boga iz sveg srca, pođe k mjestu gdje je sveti Franjo ležao bolestan.

Kad je sveti Franjo čuo da je došao brat Ričieri, ustade iz kreveta te mu pođe u susret. Sveti ga Franjo nježno zagrli i ljubazno mu reče: “Dragi moj sine, među svom braćom na svijetu tebe posebno volim.” Nakon tih riječi načini mu znak križa na čelu i poljubi ga. Tada nastavi sveti Franjo: “Predragi sine, tu ti je napast pripustio Bog da stekneš još više zasluga. Nećeš li više ove napasti podnositi, onda nećeš steći ni nagradu. Dakle, kako želiš.”

Čudnovato! Tek što je sveti Franjo rekao te riječi, nestade svake napasti kod brata Ričierija, kao da je nikad u svojem životu nije ni osjetio, te je bio potpuno utješen.
Na slavu Božju. Amen.