Savez sv. Franje s gospođom Siromaštinom _ 8. poglavlje
Nekoć sam bila u raju svog Boga (usp. Otk 2,7) gdje čovjek
bijaše gol. Štoviše, cijeli sam onaj predivni vrt (usp. Post 2,25; 3,8)
obilazila u čovjeku i s čovjekom golim. Ništa se nisam bojala, ni u što
nisam sumnjala, nikakve se protivštine nisam plašila. Mislila sam da
ću s njim boraviti dovijeka, jer ga je Svevišnji stvorio kao pravedna,
dobra i mudra te smjestio na najubavije i najljepše mjesto. Bijah
uvelike radosna, sve vrijeme sam igrala pred njim (usp. Izr 8,30), jer
ne imađaše nikakva vlasništva, sav bijaše Božji.
Ali jao! Nadošlo je neočekivano zlo, od početka stvaranja
posve nečuveno. Onaj nesretnik, koji je nekoć u svojoj ljepoti izgubio
mudrost, unišao je u zmiju (usp. Ez 28,17; Post 3,1). Budući
da više nije mogao ostati u nebu, prijevarno je napao čovjeka da
bi i on, kao što je i sam, postao prijestupnikom Božje zapovijedi.
Bijednik je povjerovao onomu koji ga je uputio na zlo i uza nj je
pristao. Zaboravio je Boga, svoga Stvoritelja (usp. Pnz 32,18), slijedio
je prvog prijestupnika, štoviše prekršitelja. Najprije bijaše gol,
kaže o njemu Pismo, ali se nije sramio (usp. Post 2,25) jer u njemu
bijaše potpuna nedužnost. A kad je sagriješio, spoznao je da je gol
i od srama se utekao smokvinu lišću te je sebi načinio pregače (usp.
Post 3,7).
Zato, kad sam vidjela kako mi je drug postao prijestupnikom
i prekrio se lišćem, jer ne imađaše ništa drugo, udaljila sam se od
njega te sam ga, stojeći podalje, počela promatrati suzna lica. Iščekivala
sam onoga koji bi me spasio od malodušnosti srca i tolikoga vihora
(usp. Ps 55,9).
Tada iznenada dođe s neba neka huka (usp. Dj 2,2) koja je zahvatila
cijeli raj, a s njom dođe s neba blistavo svjetlo. Ogledavši se
naokolo, vidjeh Gospodina Veličanstva koji je šetao rajem za dnevnog
povjetarca (usp. Post 3,8). Odsijavao je neopisivom i neizrecivom
slavom. Pratilo ga je mnoštvo anđela koji klicahu snažnim glasom
govoreći: »Svet, svet, svet Gospodin Bog nad vojskama, puna je sva
zemlja slave (usp. Iz 6,3) tvoje«. Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade
stajahu pred njim (usp. Dan 7,10).
Počela sam, priznajem, plašeći se i silno dršćući, od straha i
užasa iznemagati. Puzajući tijelom, uzburkanim sam srcem iz dubine
zavapila (usp. Ps 130,1) govoreći: »Gospodine, smiluj se! Gospodine,
smiluj se! Ne idi na sud sa slugom svojim, jer nitko živ nije pravedan
pred tobom« (usp. Ps 143,2). A on mi reče: »Idi, sakrij se časkom, dok
ne prođe jarost (usp. Iz 26,20) moja«.
I odmah pozva mog druga govoreći: »Adame, gdje si?« A on je na
to odgovorio: Čuo sam tvoj glas. Pobojah se jer sam gol, pa se sakrih«
(usp. Post 3,9–10). Doista bijaše gol jer je, silazeći iz Jeruzalema u Jerihon,
upao među razbojnike koji mu prije svega oteše darove (usp. Lk
10,30) naravi te je izgubio sličnost sa Stvoriteljem. A on sam, njegov
Svevišnji Kralj, koji nije ništa manje dobrostiv, dade mu priliku da
se povrati, očekivaše njegovo obraćenje.
Nesretnik je međutim odvratio svoje srce i počeo govoriti
opake riječi da bi našao ispriku svojim grijesima (usp. Ps 141,4).
Na taj je način povećao grijeh i umnožio kaznu. Sebi je nagomilao
gnjev za dan gnjeva i srdžbe pravednoga suda Božjeg (usp. Rim 2,5).
Nije poštedio ni sebe ni svoga potomstva koje dođe nakon njega;
sve predade strahovitom prokletstvu smrti. I nakon presude sviju
nazočnih Gospodin ga je istjerao iz edenskog vrta (usp. Post 3,23)
osudom pravednom, ali ništa manje milosrdnom. I rekao mu je,
ublažujući mnogo presudu prokletstva, da se ima povratiti u zemlju
iz koje je uzet (usp. Post 3,19), načinio im je odjeću od kože (usp.
Post 3,21) da tako označi njihovu smrtnost, pošto su lišeni odjeće
nedužnosti.
Kad sam ugledala svoga druga, obučena u kožu mrtvih, od
njega sam se odvojila, jer bijaše prisiljen povećati napore da bi se
obogatio. Zato sam se, gorko plačući i naričući, potucala svijetom
kao lutalica i prognanica (usp. Post 4,12). Od onoga vremena ne nađoh
mjesta gdje bi mi otpočinula noga (usp. Post 8,9) – dok je Abrahamu,
Izaku, Jakovu i ostalima obećano bogatstvo i zemlja koja teče
mlijekom i medom (usp. Izl 3,17). U njima svima sam tražila počivalište,
ali ga ne nađoh (usp. Sir 24,11; Jer 45,3). Pred rajskim je vratima
stajao Kerub s plamenim, isukanim mačem (usp. Post 3,24), dok iz
krila Očeva (usp. Iv 1,18) nije na svijet došao Svevišnji koji me ponovno
najmilostivije potražio«.
0 Primjedbe