Legenda trojice drugova _ 4. poglavlje
Kad se jednoga dana usrdno molio Gospodinu, primio je ovaj odgovor: "Franjo, sve što si na tjelesni način volio i želio imati, moraš prezreti i zamrziti, ako želiš spoznati moju volju. A kad tako počneš raditi, ono što ti je prije bilo slatko i ugodno, postat će ti nepodnošljivo i gorko, a u onome, od čega si prije zazirao, nalazit ćeš veliku nasladu i neizrecivu ugodnost."
Obradovan svim ovim i ohrabren u Gospodinu, kad je jahao nedaleko od Asiza, sreo je jednoga gubavca. A jer je od gubavaca mnogo zazirao, prisilio je samoga sebe, sjahao s konja, dao mu denar i poljubio ruku. Primivši od gubavca poljubac mira, ponovno je uzjahao konja i nastavio svoj put. Otada je počeo sve više prezirati samoga sebe, dok nije uz pomoć Božje milosti prispio do potpune pobjede nad samim sobom.
Nakon nekoliko dana uzeo je mnogo novaca i otišao u sklonište gubavaca. Sve ih je zajedno sabrao i svakom je pojedinom udijelio milostinju i poljubio ruku. Odlazeći odande, osjetio je kako se ono što mu prije bijaše odvratno, tj. vidjeti gubavce i dotaknuti ih, preobratilo u nasladu. Pogled na gubavce, kao što je rekao, toliko mu bijaše odvratan da nije htio, ne samo vidjeti ih, nego se nije htio ni približiti njihovim boravištima. Ako bi se kada slučajno desilo da je prolazio pokraj njihovih kuća ili bi ih samo vidio, svaki puta bi odvraćao svoje lice i rukama bi zatiskivao svoj nos. Potaknut milošću, milostinju bi im davao po kojem posredniku. No, snagom Božje milosti postao je gubavcima blizak i prijatelj te je, kao što sam svjedoči u svojoj Oporuci, među njima boravio i ponizno ih posluživao.
Ovo se Božje obećanje u cijelosti obistinilo u Franjinu životu. U svojoj Oporuci je to izrazio riječima: "Dok sam bio u grijesima, bilo mi je veoma mrsko gledati gubavce. I Gospodin me sam dovede među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I kad sam odlazio od njih, ono što mi se činilo mrskim, pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast."
Pošto se nakon posjeta gubavcima izmijenio, sa sobom je vodio jednoga od svojih drugova, koga je mnogo volio, na samotna mjesta. Rekao mu je da je pronašao neko veliko i dragocjeno blago (usp. Mt 13, 44). Taj se mladić vrlo obradovao i rado je polazio s njim kad god bi bio pozvan. Franjo ga je često vodio do neke spilje pokraj Asiza. U spilju je ulazio sam, a druga je, zabrinuta za blago koga će se domoći, ostavljao vani pred spiljom. Ispunjen novim i posebnim duhom, u skrovitosti se molio Ocu (usp. Mt 6, 6); želio je da nitko ne zna, čime se unutra bavi, osim jedinoga Boga s kojim se neprestano savjetovao o tome kako bi se domogao nebeskoga blaga.
Kad je to opazio neprijatelj ljudskoga roda, nastojao je odvratiti ga od započeta dobra, ulijevajući u nj strah i grožnju. U Asizu bijaše neka strašno grbava žena koju je đavao, ukazujući se čovjeku Božjem, dozivao u pamet i prijetio mu se kako će guravost te žene prebaciti na njega, ako ne odustane od stvorene odluke. No, Kristov je hrabri vitez odlučno prezreo đavlove prijetnje. U spilji je pobožno molio da bi mu Bog pokazao put kojim će ići.
Podnosio je vrlo velik nemir i tjeskobu duše. Nije mogao mirovati, dok nije proveo u djelo što je u duši zamislio. Đavao ga je sve okrutnije mučio različitim mislima koje su mu se jedna za drugom nametale. Iznutra je plamtio božanskim ognjem, a jer žar srca nije mogao sakriti izvana, neprestano se kajao što je tako teško sagriješio, i nisu ga više veselile ni prošle ni sadašnje grešne stvari. Tada još nije imao sigurnosti, da će se očuvati od budućih grijeha. Zato, kad bi izlazio iz spilje k drugu, činilo se kao da je postao drugi čovjek.
0 Primjedbe