Pod tiskom bola i srdžbe sve jače,
ja ću sve laži, kao paučine,
razderat, s lica bacit obrazine,
pa u prosjake poć i u skitače.
Hoću da sve što sad u meni plače
i bjesni, iz te skučene nutrine
izađe! Hoću da bijeda skine
s mene prokletstva, što me tru i tlače!
Živjet ću - zemljom dok me noge nose
od mrvica, od sunca i od rose,
ko biljka poljska i ptičad nebeska.
Oh, postat jednom svoj! I ostaviti
za sobom sve! I, ničeg željan, biti
brat, makar mali, Svetoga Frančeska.
Vladimir Nazor
Ja vjerujem, Glas Koncila, Zagreb, 2014
0 Primjedbe