„Ovaj je svetac tvrdio kako je najuspješniji lijek
protiv tisuće neprijateljevih zasjeda i lukavština duhovna radost. Rekao je:
"Tada se đavao posebno raduje, kad sluzi Božjem uzmogne ugrabiti radost
duha. Sa sobom nosi prašinu kako bi je mogao ma i u najmanjoj mjeri ubaciti u
savjest i tako uprljati bjelinu duše i zamazati čistoću života. No, kad duhovna
radost ispunja srca, uzalud zmija izlijeva smrtonosan otrov. Đavli ne mogu
naškoditi Kristovu sluzi, kad vide da je ispunjen svetom radošću. Kad je duh
plačljiv, žalostan i turoban, lako ga obuzima žalost, ili se prepušta ispraznim
veseljima." Zato je svetac uvijek nastojao provoditi život u zanosu srca i
sačuvati pomazanje duha i duhovnu radost. Najbrižljivije se klonio nadasve
opasne bolesne mrzovolje tako da se, čim bi opazio da mu se i na čas ušuljala u
dušu, što brže utjecao molitvi. Kazivao je: "Sluga Božji, ako je nečim
smućen, kako obično biva, neka odmah ustane na molitvu i neka tako dugo ostane
pred svevišnjim Ocem dok mu ne povrati radost svoga spasenja. Ako li se u
turobnosti zadrži, povećat će se onaj babilonski metež, koji će napokon, ne
očisti li se suzama, proizvesti u srcu trajnu učmalost."“[1]
0 Primjedbe