Franjo je jednom zgodom, kad je vođen rat između Peruđe i Asiza, s mnogim svojim sugrađanima zarobljen i zatočen u Peruđi. Budući da je bio plemenita ponašanja, kao zarobljenik je smješten među zarobljene vitezove.
Kad su jednoga dana svi njegovi suzarobljenici bili turobni, on se, po naravi veseo i šaljiv, nije pokazao žalosnim, nego je, štoviše, bio šaljiv. Zbog toga mu je jedan od drugova spočitnuo da nije pri pravoj pameti, jer je, naime, kao zarobljenik bio radostan. Franjo je na to odgovorio vedrim glasom: "Što mislite o meni? Još će mi se ljudi po cijelome svijetu klanjati. "A kad je jedan od vitezova kojima je bio dodijeljen, jednome od suzatvorenika nanio neku nepravdu te su se ostali zbog toga htjeli od njega odvojiti, jedini mu Franjo nije uskratio svoje drugovanje, nego je na to poticao i druge.
Kad je prošla godina dana i kad je među spomenutim gradovima utanačen mir, Franjo se sa svojim suzarobljenicima vratio u Asiz.
Nakon nekoliko godina se neki velikaš iz grada Asiza spremio i naoružao da pođe u Apuliju, ne bi li tako povećao svoje imanje i svoj ugled. Kad je Franjo to čuo, živo je želio poći onamo da bi postao vitezom nekoga kneza imenom Gentil. Prema svojoj mogućnosti je sebi nabavio skupocjenu odjeću. Bogatstvom je od svog sugrađanina bio siromašniji, ali je darežljivošću bio rastrošniji.
Kad se jedne noći posvema prepustio razmišljanju kako da to ostvari, upravo je izgarao od želje da se dade na taj put. Međutim ga je pohodio Gospodin koji ga je, željna slave, u snoviđenju privlačio i uzdizao do najvišega vrhunca slave. Dok je, naime, one noći spavao, ukazao mu se netko tko ga je pozvao njegovim imenom i odveo u neku divnu palaču jedne dražesne zaručnice. Palača je bila puna vojničkog oružja, tj. svijetlih okruglih štitova i ostalih vojnih potrepština koje su visjele na zidu, a sve je to bilo za potrebe vojske. Dok se Franjo tomu silno radovao, šuteći se u čudu pitao što se to s njim zbiva. Zapitao je čije je to oružje koje blista tolikim sjajem i čija je ta tako divna palača. I odgovoreno mu je da sve to pripada njemu i njegovim vojnicima.
Kad se probudio, ustao je ujutro radosna srca. Razmišljao je o tome na svjetovni način, jer još nije spoznao Duha Gospodnjega, da se u tome mora sjajno uzdići. Mislio je da je to pretkazivanje izvanredne sreće, pa je odlučio otputovati u Apuliju da bi postao vitezom spomenutoga kneza. Toliko je bio radosniji nego obično, da je mnogima koji su mu se čudili i ispitivali ga čemu se toliko raduje, odgovarao: "Sigurno znam da ću postati velikim knezom. "
Ipak je jedan čin velike otmjenosti i plemenitosti prošloga dana prethodio spomenuto snoviđenje te možemo vjerovati da je to bila priprava za samo viđenje.
Svu svoju novu odjeću koju je dao načiniti, a bila je osebujna i skupocjena, onoga je dana darovao nekom siromašnom vitezu. Kad je, dakle, krenuo na put i stigao do Spoleta s namjerom da nastavi put dalje prema Apuliji, počeo je nešto malo pobolijevati. Bio je zabrinut za svoje putovanje. Kad se prepustio snu, drijemajući je čuo nekoga koji ga je zapitao kamo je nakanio krenuti. A kad mu je Franjo otkrio cijeli svoj naum, onaj je dodao: "Tko ti može učiniti više gospodar ili sluga?" Kad mu je Franjo odgovorio: "Gospodar", onaj je ponovno zapitao: "Zašto, dakle, poradi sluge napuštaš gospodara, a poradi podložnika napuštaš kneza?" Franjo će na to: "Što hoćeš da činim, Gospodine?" (usp. Dj 1, 1) - "Vrati se, reče, u svoj zavičaj i bit će ti rečeno što ti je činiti. Drugačije, naime, treba da shvatiš snoviđenje koje si vidio."
Probudivši se, počeo je vrlo pomno razmišljati o tom viđenju. I kao što je prigodom prvoga viđenja bio sav kao izvan sebe zbog velika veselja, želio je, naime, steći vremenitu sreću, tako se i prigodom ovoga u nj posve zadubio u svojoj unutrašnjosti. Divio se njegovoj snazi i tako je pomnjivo o njemu razmišljao da te noći više nije mogao spavati.
"Snoviđenje" je posebna vrst viđenja koje se doživljava u snu. U snoviđenju je Bog davao naloge sv. Josipu, zaručniku bl. Dj. Marije. (usp. Mt 1, 20-21; 2, 13; 2, 19-20)
Kad se zajutrilo, brzo je krenuo prema Asizu (Grad Spoleto je od Asiza udaljen nešto više od 40 km). Silno veseo i radostan iščekivao je očitovanje volje Gospodinove koji mu je to rekao i time ga uputio da razmišlja o vlastitom spasenju. Sad mu se srce već izmijenilo. Odbacio je odluku da pođe u Apuliju. Samo se u svemu želio posve uskladiti s voljom Božjom.
Peruđinska legenda
.jpg)
0 Primjedbe