Na Cvjetnicu, 27. ožuljka 1211., Klara s drugim asiškim djevojkama bijaše pošla u katedralu. U katedrali, staroj crkvi sv. Rufina, biskup je najsvečanije obavljao svete obrede. Crkveno ruho bilo je ljubičasto, jer se s nedjeljom Cvjetnice ulazilo u sedmicu koju liturgija nazivlje Velikom.
Asiške djevojke bile su rano prekoračile pragove svojih kuća, jer je trebalo na vrijeme stići u katedralu, za blagoslov palama. Proljeće je već bojažljivo milovalo ružičasto kamenje Subazija, i po koja crna lasta kružila je oko četiriju kula Tvrđave.
Istočnoj kuli nije bilo ni traga. Morala je biti podignuta godinu kasnije. Asiške djevojke bijahu složile teške vunene haljine u hrastove sanduke, a obukle zlatne brokatnice i cvjetne kadife. Kroz strane uličice čulo se tapkanje njihovih brzih i kratkih koraka.
Obred Cvjetnice bijaše dug. Najprije je trebalo obaviti blagoslov palama, a zatim ih podijeliti. Slijedio je ophod; konačno Misa, s „Mukom" po Matejevu Evanđelju, tj. pripovijedanje čitave Isusove muke, od zavjere Poglavica do pokopa.
Za vrijeme čitavog pripovijedanja Muke vjernici su morali stajati.
Obred je započeo sa „Hosana u visini"!
Liturgijski se je obnavljao Isusov ulazak u Jeruzalem, na magaretu, dok su ljudi prostirali po putu sag sastavljen od vlastitih plašteva, a djeca, trgajući grane palama i maslina, dolazila su u susret te ga slijedila trijumfalno kličući „Hosana"!
Poslije čitanja, odgovara, molitava i blagoslova, biskup započinje dijeliti grane palama, najprije kleru, a zatim vjernicima, koji su pridolazili da ih prime klečeći, ljubeći palmu i ruku koja je palmu pružala.
Djevojke su se zadnje približavale, čedne i sabrane, pod takozvanom „koprenom", koja je bila svojevrsni laneni ubrus. Polazile bi, poklonile se, poljubile i vraćale se na svoje mjesto s palmom u ruci.
Kad je došao red na Klaru, djevojka se nije maknula. Ostala je sjedeći, pognute glave. Nije se znalo da li je u zanosu ili se srami; da li moli ili je iznemogla.
Biskup je u redu djevojaka zapazio ovu odsutnost.
Pogleda Klaru, koja ga nije gledala. Biskupov pogled pratio je pogled sablažnjenih vjernika. Ali njegov pogled nije bio pogled ukora niti pogled očinske žalosti. Izražavao je blago razumijevanje. Kao nadahnut, biskup ustaje sa stolice, silazi niz stepenice trona, stupa prema još nepomičnoj Klari. Pruži joj palmu; blagoslovi je, dok je cijela crkva začuđeno pratila prizor. Vrativši se na oltar, biskup nastavi obred.
Vjernici su pjevali: „Slavi ti, hvala i čast, Kralju, Kriste Otkupitelju", dok je dječji zbor zanosno klicao: „Hosana"!
Klara, s granom palme pritisnutom na prsima, gledala je preda se, nijemo, te je izgledalo da se još nije probudila iz svoje zapanjenosti.
Piero Bargellini, CVJETIĆI SVETE KLARE
){kind=link}
0 Primjedbe