Vizija rada i služenja u Pravilu Manje braće _ fra Marko Plejić

Peto poglavlje Pravila Manje braće (u daljnjem tekstu Pravilo) tematizira rad kao odrednicu življenja franjevaštva. Pravilo nam donosi način života svetog evanđelja što ga je nadahnuo Svevišnji, napisao sveti Franjo, a potvrdio papa Honorije III. Sveti Franjo je želio odjelotvoriti evanđelje u životu svoje braće te im je ostavio principe života po kojima će biti prepoznatljivi u društvu, nasljedujući stope Gospodina našeg Isusa Krista.1 Naš Spasitelj je hodio ovom Zemljom čineći mnoga znamenja i čudesa, ali nije mu bio stran i fizički rad. To nam neizravno poručuje evanđeoski ulomak gdje je Isus nazvan sinom drvodjelje. Isus je, odrastajući u obitelji Marije i Josipa, obrađivao drvo svojim rukama uz svoga zemaljskoga oca i hranitelja te tako doprinosio egzistenciji obitelji (usp. Mt 13, 55). Samim time rad je od početaka kršćanstva posvećeno djelo. Franjo iz Asiza je također radio; na početku svoga procesa obraćenja on je popravio crkvu sv. Damjana. „Dok je neprekidno radio na popravku spomenute crkve, želio je da u njoj neprestano budu zapaljene svjetiljke… Dok su drugi radili, i sam je ustrajno radio. Stanovnicima nedaleko od crkve i slučajnim prolaznicima je govorio francuskim jezikom: ‘Dođite i pomognite mi popraviti crkvu sv. Damjana.’”2 Kasnije je njegov rad dobio oblik apostolata u naviještanju evanđelja i svjedočenja Isusa Krista. Osnovna postavka poglavlja o radu u Pravilu je tvrdnja da je rad milost darovana od Gospodina. Dakle, nema svatko iste mogućnosti, sposobnosti, vještine, ali i volju za radom. Ona braća kojoj je Gospodin udijelio milost da rade, moraju raditi vjerno i predano te u tom smislu otkloniti nerad koji je nazvan neprijateljem duše.3 Milost koju Gospodin daje onima koji rade možemo promatrati kroz evanđeosku prispodobu o talentima (usp. Mt 25, 14-30). Talente koje nam je Bog dao moramo mudro, svrsishodno iskoristiti. Ti talenti, odnosno darovi koje smo primili, su na dobro i izgradnju nas samih, ali i zajednice kojoj pripadamo. To može biti vjerska zajednica, obiteljska, redovnička, župna pa i radna zajednica, športsko i kulturno društvo. U okviru redovničke zajednice u franjevačkom redu ovdje dolazimo do dimenzije služenja koja se može odjelotvoriti kroz aktivno korištenje vlastitih talenta za izgradnju te iste zajednice. Uz svima nam dobro poznati fizički rad, postoje i druge vrste rada; tako poznajemo intelektualni rad, kreativni rad, proizvodni rad, individualni rad, rad u paru i grupama. Sve te kategorije i oblici rada doprinose napretku i izgradnji zajedništva ukoliko svatko uloži onu količinu truda i volje po mjeri darovane milosti. U tu svrhu treba marljivo obavljati povjerene službe. Netko koristi Franjevačkih Osamsto Franjevačkih Osamsto svoje sposobnosti u fizičkom radu kroz održavanje samostanskih prostora, zelenih površina u samostanskom vrtu, radu u kuhinji i slično. Drugi pak pastoralno djeluju za spas duša. Onaj pak kome je darovan intelektualni kapacitet u znanstvenom smislu, te talente treba koristiti za rast zajednice kroz umna dostignuća. Isto tako i oni koje su providnosti braća odabrale da vode bratstvo sv. Franje onim putem koji je utemeljitelj zamislio, trebaju nastojati izgrađivati zajedništvo kroz evanđeoske principe. Bitno je da su talenti iskorišteni, da nisu zakopani. Služenje možemo promatrati i kroz opću raspoloživost za ono što je volja Božja za nas koju nam On prenosi preko generalnog ministra i provincijskih ministara, gvardijana, odgojitelja. Riječ ministar ima svoj korijen u latinskoj riječi ministrare koja označava služenje. Isus nam u tom smislu poručuje da nije došao biti služen, nego služiti (usp. Mk 10,35-45). Na tragu ovih svetopisamskih temelja sv. Franjo je običavao reći za sebe da je sluga Božji. Time je on odredio putokaz koji je slijeđen kasnije kroz opće akte Reda kojima je propisan način života, želeći protumačiti poglavlja Pravila. Tako je određeno: „Neka braća ljubavlju duha dragovoljno služe i slušaju jedni druge, zajedno tražeći znak - ove volje Gospodina Boga.” 4 Braći služimo čineći duhovna i tjelesna djela milosrđa. Među ovim djelima milosrđa svatko može pronaći neki oblik svoga iskazivanja ljubavi i poštovanja svakome bratu te u tom smislu nasljedovati Krista po primjeru sv. Franje. Posljednji pasus šestog poglavlja Pravila donosi nam franjevačku varijantu „zlatnog pravila” iz Evanđelja. U njemu je predstavljen način postupanja prema bolesnoj braći, prema onima koji su potrebni naše pažnje i skrbi. „I ako koji od njih oboli, ostala ga braća moraju posluživati kako bi željela da se njih poslužuje.” 5 Ovdje uočavamo jasnu aluziju na one evanđeoske riječi: „Sve, da - kle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je doista Zakon i Proroci.” (Mt 7, 12) Uz rad koji se kao Gospodnja milost preporučuje, odmah se nastavlja tvrdnja da se ne gasi duh svete molitve i pobožnosti kojemu sve ostalo vremenito treba služiti. 6 „Moli i radi” je drevno monaško, benediktinsko načelo koje su u 13. stoljeću preuzeli i novonastali redovnički, prosjački redovi. Molitva i rad su kao dvije strane jedne medalje jer nema uspješnog rada kod franjevca koji nije osnažen i potaknut nadahnućem iz molitve. Isto tako, nema ni istinske i iskrene molitve koja se ne os - tvari u djelo u susretu sa svakim bratom u franjevačkom bratstvu i svim ljudima kojima smo poslani. Tako se provodi u djelo misija i apostolat rada i služenja u Pravilu Manje braće. 

fra Marko Plejić

1 Usp. Oporuka našeg svetog oca Franje 14 

2 Usp. Životopisi sv. Franje: Legenda trojice drugova 24

3 Usp. Pravilo Manje braće 5

4 Generalne konstitucije Reda Manje braće, čl. 7. - 3. 

5 Pravilo Manje braće 6 

6 Usp. Pravilo Manje braće 5